Laži, laži, laži se

Za punih 308 dana (ne)poznanstva, za sve propuštene minute i sate u kojima smo se mogli smijati, grliti, gledati, pričati, šetati, ljubiti, plesati, piti, sexati...

Za sve sekunde, minute, sate, dane i tjedne provedene u jadu jer vidjeh seen, a odgovora nema, danima, ponekad tjednima, čak nikad...

Za sve dane koje sam mislila da mogu bez tebe, za sve dane u kojima sam se lagala da sam dobro i da me ne tangira što se nismo vidjeli tjednima il mjesecima...
Za sve dane čekanja u kojem sam samu sebe ubila, za sve neprospavane noći, za sva u suzama utonuča u san, ali i za sve leptiriće u želucu kad sam te vidjela, za svaki tvoj iskren, dubok pogled i još jači zagrljaj, strastven poljubac i nježan dodir...

Za iskrenu priču i skidanje kože i mesa dok me gledaš u oči i kažeš da si sjeban i da ništa ne možeš dati/pružiti i da je bolje da si sam, da je bolje da si sam, da me ne želiš sjebat...

Za sve sekunde na koje sam mislila na tebe, za sve suze koje sam isplakala jer su emocije od ljutnje, želje, tuge...bile jače od mene i samo sam mogla plakati, danima...

Za onu smrtno hladnu proljetnu nedjelju u kojoj sam samo željela nestati, izbrisati se s ove planete, otići i nikada se ne vratiti.
Za sve lažne osmjehe koje sam nabacila kad su me pitali kako si? I za sve laži koje sam si ispričala, za svako opravdanje sebi i prijateljima koje sam smislila zašto nisi tu, zašto se nisi javio, zašto nisi pozvao, zašto me nisi pitao KAKO SAM! Za sve te laži, samoj sebi i drugima, za sve laži tebi jer sam vješto glumila ledenu kraljicu dok sam se u sebi raspadala kao kula od karata...

Za sve laži tebi, prijateljima, sestri, mami, kolegama, SEBI...za sve...oprostite mi!

Laži, laži, laži se, ti to radiš najbolje!

Ništa i SVE

I pita me, kako ide, a ja rekoh ništa...ništa ne ide.
Mi smo ništa, ovo je ništa, posao je ništa, sve je ovo jedno veliko NIŠTA!

Iluzija da gradiš, da imaš, žiliš se ovdje i ondje i opa sve u jednom momentu može postati ništa.
Kako smo mali, mi mali ljudi... ustvari što možemo reći da smo izgradili, sva čuda davno su nastala prije našeg doba, jedino što smo izgradili su čipovi, tehnologija i jebeni neboderi, to je sve što smo učinili, generacije derača neba i tehnologije koja će nas sve sjebat.

Ljuta sam, kažu piši, a ne mogu disati od pritiska, tuge, ljutnje, suza...
Što mogu! Pobjeći, Gdje? Kada? I nije cilj pobjeći, pravi uspjeh je pobjediti sebe i svog najgoreg neprijatelja, strah!

Ne želim više ove postavke, ovi setingsi mi se ne sviđaju, može restart pa ponovni play, ha? Ali ne ide baš to tako...Ponekad želim da smo roboti pa kad zapne izvadi dio, podmaži s WD-40, zamjeni i piči dalje. Istrgaj tu crvenu žicu, uzmi izolir traku, zaljepi, zakrpaj i kreni dalje. Digni se s poda, uključi u struju, jedi, spavaj, diši, otvori oči kao da ništa jučer nije bilo, ali meni, meni je bilo SVE!

Priznati nekome da ga voliš, za sjebano emotivne kriple kao što sam ja je jebeno teško...prije bih si ruku odrezala, nego rekla muškarcu da ga volim... Jebeni ego, ponos i najviše strah, strah brutalni, strah od povrijeđenosti...
I tako odlazim već n-ti put jer lakše je otići, nego ostati... I nakon 2 godine pisanja bloga, sigurna sam da ime istog ide mene, da upravo mene! Ja sam ta koja nema muda, nema ih već godinama, izgubila sam njih i sebe. Izgubila sam SVE u NIČEMU...
I lako je tako upirat prstom u vas muškarce bez muda, a ne zaviriti i u svoje hlače, licemjerno znam! Ali vadim se, ok, kopam ko u jebenom rudniku, pokušavam, nije brz, a tek nimalo lak proces mijenjati sebe, to je najteži zadatak na koji sam naišla, ali punim srcem vjerujem da je to proces koji te najviše ubije, iscrpi, ali i ispuni! Kako je teško raditi na sebi, brutalno, boli me fizički tijelo od borbe same sa sobom...

Mislim da sam došla do deformacije kao posljedice naprezanja i koji je sljedeći pojam u rječniku jednog znanstvenika fizičara, pucanje! Da, da, točka pucanja...  Mislim da je OK puknuti kako bi se mogao sastaviti ponovno nekom od metoda, kojom? Ne znam ni sama, ali znam da biti iskren prema sebi, plakanje, razgovor sa samim sobom i najboljim prijateljima pomaže. Mislim da nesebična ljubav također transfomira, ali teško je u ovom svijetu biti nesebičan, svi smo sebične svinje, neki manje neki više.

Ako si pomognem...napisat ću i knjigu ili ću za džabe u parku, ulici i baru pomagat izgubljenim dušama. Jer nam ne želim ništa, želim nam sve jer vjerujem da samo mi ljudi iz ništa možemo napraviti sve, ako dovoljno ustrajno radimo!

King size bed

Sjedim i razmišljam kako sam prije 4 godine ušla u stan u kojem i danas sjedim i pišem.
Prije sad već skoro 8 godina kada sam skupila sve što imam, a bilo je to malo, i otišla iz roditeljskog doma, bez plana, para, s odjećom i obućom i malom telkom iz `91...

U skoro 4 godine selidbe po Zagrebu, iz kvarta u kvart, upoznala sam nekoliko cimerica, čula mnogo zanimljivih priča; pokvarenih bojlera, perilica rublja, poplava u stanu od kiša il puknutih cijevi u kupaonici... Sve je to iza mene i točno prije 4 godine ušla sam, kako se kaže, u svoj na svome.
Nema više stanodavaca i rente, nema više kreveta u kojem ne znaš tko je prije tebe ležao il da ne kažem nešto drugo radio :D

Stres i umor izazvan višednevnim i višesatnim obilascima centara i salona namještaja nakon 2 mjeseca potrage zamjenio je feeling sreće i zadovoljstva da imaš sve i da seliš na svoje. Feeling kad uđeš u stan u kojem znaš da te nitko ne može i neće tražiti da odeš i da je baš onakav kakvog si ga sam namjestio/zamišljao je neopisiv!

Stan u kojem dok sam tražila namještaj za isti, bila sigurna da ću stvoriti zajednicu, i ne onu tipičnu, tradicionalnu s djecom i vrtom, ipak to nisam ja, već samo partnersku.

Tražeći krevet za spavaću sobu samo sam razmišljala kako želim imati velik krevet u koji ćemo se zajedno uvući i bit će nam toplo, prostrano i lijepo. Krevet s dobrim madracom i dovoljno velik i naravno nov, kakav u podstanarskim stanovima rijetko možeš naći.
Zamišljala sam i bila sigurna kako mi treba 180x200cm spavaće površine za tog momka i mene... 4 godine nakon i dalje sama ležim u tom krevetu i mislim si jebote, life is never what you want or plan. Ispalo je da je krevet za dvoje zapravo za jednu osobu po dijagonali :D


Uskoro selim iz tog stana i emocije variraju od euforiije do velikog čudovišta zvanog strah. Strah da sam opet na početku, kao prije 8 godina i da opet moram tražiti, rentati, stvarati, namještati... i to sve u novom gradu i baš me zanima kakav ću krevet imati jer i ovog puta sama neću birati.

Što je ljubav?

Nedjelja, topla… a tako hladna. Ona koja ledi krv u žilama, izaziva hipotermiju cijelog bića, čak neku neobjašnjivu paraliziranost.

Promatrala sam je cijelo vrijeme, pokušala se uspraviti, ali nije mogla.. Vidjela sam bol na njezinom licu, skoro si je pojela obraze jer mislim da je htjela osjetiti fizičku bol, više od ičega, kako bi ona unutarnja, emotivna barem na sekundu bila manja.

Mišići su joj zakazali, nije mogla stajati, pogled joj je bježao malo prema visinama, a malo prema zemlji…Mislim da je željela samo ili odletjeti što dalje odavde ili leći duboku u zemlju jer ovdje sigurno nije željela biti.

Pratio ju je, i ne zna zašto, brinuo se valjda, ne zna. Šutio je, a ona je hodala ispred njega jer nije ga mogla pogledati, znala je da će se raspasti, ako ga pogleda u oči. Na momente je hvatala zrak koji nije ulazio u pluća jer je bio zatrovan, lošim osjećajima, još jednim ne mogu, ne znam, nisam spreman, ne želim… Koliko je samo to puta čula u zadnjih 6 godina, mislim da ona stvarno više ne može. Iako na momente mislim da će kao i uvijek, nakon nekog vremena opet moći otvoriti svoje previše puta ranjeno srce, a ponekad mislim da više uistinu nema snage sve to prolaziti.

A samo je željela biti sretna, u tom trenutku… Mavi nikada nije bila osoba koja je planirala na dugo, ona je samo htjela sada biti sretna pa kako završi, a uvijek završi… I još jedna unhappy priča dovela nas je da preispitamo sve.

Dugo smo pričale i shvatile da je ovo nisam spreman, ne mogu, ne znam ustvari njezina jeka, o da, Mavi nije spremna i ne zna. Nakon godina nekvalitetnih, nedefiniranih, neozbiljnih odnosa, njezina percepcija veze s muškarcem je sranje, kao i ti odnosi. 

Nije to to, rekla sam joj ljubavi, ali to što ti želiš nije veza, to je trenutak. Znam da si osoba koja živi od danas do sutra i da je mindset dok ide, ide tvoj, ali to nije ispravno, ako želiš ono pravo.
Ali, nema ali Mavi, to što ti želiš tj. što ti je ok, nije ok… Veza nije pa ok, vidjeli smo se prije 5 dana, a čuli prije 6, to nije veza, zašto to tako nazivaš? Pa ne znam.

Mislim da se Mavi izgubila u svojim nedefiniranim, nekonstantnim odnosima koje je imala zadnjih par godina, žena ne zna što je pravo, a što krivo.
Mavi, pogledaj oko sebe parove, planiraju ljetovanje zajedno i vikende, provode kvalitetno vrijeme zajedno, a ti kao imaš nekog i planiraš sve to frendicama i s nama si za vikend, a ne s tom osobom…  To nije normalno Mavi, tako se ne grade odnosi.
I kaže ona, ali ja sam drugačija i znamo da je, svi znamo da je ona posebna…  Ali Mavi, ne možeš tako upoznati ljude, ne možeš niti znati tko su, kad se nađete u 5 ujutro nakon što ste svatko sa svojim društvom izašli van i eto sad idete kod tebe doma i da provest ćete 10,11 sati zajedno, ali Mavi, barem 5 ćete spavati, a prva tri ste bili pripiti. Mavi to je sranje, tako se ne grade veze i ne upoznaju ljudi! Ali, nema više ali Mavi!

Brinem se jer ona ne vidi, ne zna što je pravo i nadam se da će otvoriti oči, vidjeti i napokon osjetiti ljubav. Da će joj u život doći muškarac kojeg će, kad joj se auto pokvari, nazvati i on će doći, kad je sretna, sreću podijeliti s njim, putovat će i plesati zajedno na festivalima, da će je zagrliti kad je tužna, nasmijati kad je ljuta i složiti sendvič kad je gladna, odvesti u kino, čvrsto primiti za ruku i oko struka da ne padne jer je obula previsoke pete :)

Kako joj želim tog pravog, sređenog, znam što želim muškarca jer ona to zaslužuje. Zaslužuje jaku osobu pored sebe, a ne izgubljene dječačiće koji ne znaju kako sami sa sobom, a kamoli u paru.

I pitam je, Mavi, što je ljubav? A ona kao iz topa, ne znam! I kako bi znala, za osjetiti ljubav trebaš biti u duljem odnosu od 4 mjeseca, provoditi kvalitetno vrijeme, zajedno proći i lijepo i ružno. I možda je ona samo djevojčica, baš kao njezini dosadašnji izgubljeni dječaci, koja ne zna i ne može jer nikada nije osjetila ljubav…
I samo joj želim da osjeti pravu ljubav jer ovo je sranje.  

Prokleti Hollywood

Obećah si da neću pisati dok je svježe jer u tom trenutku jedino što može van je neki ljutnjom, jadom nabijeni post, ali imam veliku potrebu pisati, ne samo u svoju bilježnicu koja mi stoji na krevetu i svaku večer jadna trpi zlo i naopako...

I neka ovo bude iznimka i ide sve van friško i toplo, kao onaj burek koji smo podijelili u 7 ujutro nakon izlaska... Ovo napisavši mi nije dobro, ali ok, bit će dobro, I just need time...

Jesam, konfuzna sam i najvjerojatnije će ovaj blog post biti za ku..., ali takvo je stanje... i vidim da će bit puno točkica...hahaha

Vratimo se na Hollywood, prezirem ga jer tamo ništa nije stvarno. Ti filmovi nemaju veze s mozgom i realnošću. Što je s nama koji smo stvarni, kako se pomiriti s još jednim unhappy endom...

I umjesto happy enda, dobila sam priču o ženi, slomljenoj, nemirnoj i nesretnoj… Žena za koju se sad drugi, koji je vole i kojima je stalo brinu, nakon što je onaj zbog kojeg je slomljena neće pitati kako je… Jer on ne može!

Hvala frendovima koji donose hranu, koji zovu, šalju poruke i pitaju kako sam jer žele vidjeti opet onaj topao i iskren osmjeh koji je krasio moje lice prije još jednog lošeg scenarija koji smo zajedno napisali, ili možda ja nisam imala veze s tim, već sam upala kao još jedan sporedni lik u njegov film?!

Da, hrane me jer ja samo želim nestati, a svi znamo kako Christian Bale nestaje u The Machinistu i to sve zbog jednog Psiha!

Žena koja leži na podu u hodniku nakon što je nekako smogla snage i obukla se za posao, ali ti prokleti žniranci, njih nisam mogla zavezati, već sam legla kao Titanik na dno Atlantika i ostala tako ležati satima, samo je sada Atlantik bio moje more suza…

Ovo sve, zvuči vidi je, pička, ali ja jesam pička koja se uvijek digne, ali dajte mi malo, barem malo vremena da uronim u Hollywood i zamislim si kako bi bilo super da ovo sve nije stvarnost, da ovi osjećaji nisu stvarni, već je sve super i kao u većini filmova, ovo je happy end. 

I dajte mi da zamislim da moj Richard Gere dolazi nakon što se Julia pomirila da ga više neće vidjeti, zagrliti, osjetiti…Dajte mi, barem na trenutak film u kojem je sve okej i u kojem se smijem. Dajte mi film u kojem on zna što želi, može i u kojem je on moj super junak koji je dovoljno jak da se bori sam protiv sebe i svih, za mene,  jer vjeruje da se borba isplati! I zna da sve loše nestaje dok smo zajedno i da je u dvoje lakše i ljepše i zato se bori jer ja sam tu, samo me treba zgrabiti kao Spiderman Gwen! Eh, da je ovo Hollywood ja bih sada bila sretna!

Jebem ti Hollywood!

Oda neradosti

Tika taka

U čemu je kvaka!?

Fizički mi nije dobro

Od ovog emotivnog raka

Praznina u kojoj se gubim

jer nemam njega...

Želim ti reći da uvijek možemo pobjeći,

ali ostati, za to treba imati muda...

Sunce

Probudio me plač. Jecala je, glasno, lice joj je bilo mokro, u grču…

Nježno sam je zagrlila i privukla sebi, probudila se izbezumljena, ubrzanog disanja, zabrinutog, ali praznog pogleda s onom istom tugom u očima kao i prije 10 godina...  Upitala sam je, zar opet? Zašto nakon toliko vremena… Samo je pognula glavu i nastavila plakati i prepoznala sam taj pogled, zapitala se hoće li ovo ikada proći… Otići iz sistema, iz duše, iz mene!?

Mavi je često znala pričati o noćnim morama koje su je uvijek kada ih je imala, probudile baš u ovom stanju u kojem sam je zatekla jutros. U stanju u kojem je prije samo nekoliko godina bila jer tada to nije bila noćna mora, već stvarnost.

Iako smo kao sestre, nikada mi nije uspjela ispričati što se točno u snovima događa, mislim da to nikada nije imala snage u potpunosti prebaciti preko usana… Iako s krnjom radnjom, uvijek mi je jako dobro znala opisat paletu ružnih osjećaja koje more izazivaju u njoj.

Ukratko, uvijek je u pitanju njezina stara u tim snovima, svađaju se na mrtvo ime, tuku, deru… Nikada mi nije rekla oko čega svađe i rekao bi čovjek pa nije baš za noćnu moru, ali ona ih ima, ima ih već 7 godina, od dana kad je otišla. 

More su prije bile puno, puno češće, sada se dogode, možda jednom, dva puta godišnje i zato znam da će moje sunce biti dobro! Osjećaje koje najviše spominje su nemoć, ljutnja, ludilo, jad, očaj, ali nemoć. Nemoć da promjeni stvari/tijek svađe, frustracija što je nitko ne čuje, a ona viče, ona želi da je netko čuje, samo želi da je ona/on/oni čuju! Ali nažalost, nisu je godinama čuli pa je prestala pričati…

Ponekad mi se čini da riječi moram izvlačiti iz nje, pogotovo one važne, kako se osjeća, o čemu razmišlja, što želi… Ne uspjeva mi svakog puta, ali uporna sam i na kraju mi uvijek kaže jer zna da je njezino srce u mojim sigurnim rukama!

Ponekad i viče tijekom mora, ali neka, možda je čuju napokon, neka viče! Uvijek mi kaže, pokušala sam reći, pokušala sam pokazati, dokazati, objasniti, ali ne sluša me, ne čuje, ne želi… Zašto? I nastavi plakati jer ako ne čuju riječi, možda čuju plač... I zna često plakati i danas, iako potiho i pokušava sakriti suze, plače jer mislim da želi da je ljudi vide/čuju… Ali sada zna da smo mi ovdje, mi koji ćemo ju uvijek poslušati/čuti jer je to naša Mavi!

Zaglila sam je još jače i jedino što mi je rekla, NE ŽELIM nikada više te osjećaje u sebi, nikada, nikada, nikada! Poljubila sam je i rekla, ej sunce, vani je već dan, sunčan i topao, hajmo gledati u sunce i smijati se jer ono će s vremenom zamjeniti ovo malo tame koja te još prati.

A znaš i sama da se snovi ostvaruju, puno sporije od noćnih mora, ali se ostvaruju!
Nasmijala se, obrisala suze, zagrlila me i rekla hajmo!

Ljubav je ljubav

Gdje se vidiš za 5,10 godina često je pitanje na razgovoru za posao, but it makes you think about life & future…oš neš Bangladeš, zastaneš i zapitaš se!
Ne vidim se, ne želim se vidjet…kaj ja znam, u vili od 1000m², na jahti s dvije ljepotice najmanje, u ogledalu, bit ću sretan ako vidim… Slični odgovori i zajebancija na pitanje koje ima smisla, da, ima smisla.

I ja koja non stop blebećem, ma fučkaš to što drugi očekuju, što društvo nalaže, jebeš tradiciju, u 21. smo stoljeću, ako mi se vrišti, vrištat ću i plesat ću i ljubit se i skakat ću… 

Ali priznajem, ulovim se da razmišljam o tome što bi bilo OK i što se od mene u ovim godinama ˝očekuje˝. I što sam trebala ili ne trebala učiniti do sada.
I kad bih živjela kako se od mene očekuje, ne bih živjela jer prezirem kalupe i ograničenja i ˝dobronamjerne˝ savjete, uplitanje u moral i nemoral i moje odluke i ˝osude˝…

U zadnjih par mjeseci non stop mi se događa isto, dođem kod zubarke, u čudu je, naravno zajedno sa sestrom, dođem kod frizera, žao joj je i trudi se složiti mi dobar novi friz kao ono možda pomogne i drži mi fige :D, dođem kod ginekologa i kaže,aaa još niste rodili, ali ako ćete htjeti ili planirate, sve bi trebalo biti ok...
Mislim si, ne vidim se s klincima za 10 života, a kamoli 10 godina…
Iako malo naporno bude to čuđenje singl statusom, ipak hvala vam puno ljudi na, a ti si tako dobra, pametna, lijepa, simpa, vesela… sigurno će netko doći!

Ali ja nisam sama jer uvijek imam sebe i ljude oko sebe koje beskrajno volim!

I kad pogledam sve te ljude koji se čude, svi su oni odrasli u nekim drugim vremenima, 70ih, 80ih, 90ih su bili u mojim godinama i bilo je to doba kada je biti singl s 30 godina, bez obitelji i nekog svog bila iznimka… A danas mi se čini da nas ima više nego zvijezda na nebu.
I ne mislim ništa loše o njima, dapače, ali nismo mi na istoj valnoj duljini i kako ja njih nikada neću shvatiti, ne shvaćaju niti oni mene i moj život, ali trebamo li se uopće svi razumijeti da bismo se uvažavali i poštivali?  Ne, ne trebamo se slagati, razumijeti i ne trebamo odobravanje svih oko nas za ono što jesmo i činimo, važni su ono koji su važni, svi ostali su nebitni.

Uplašeni, emotivni, strastveni, impulzivni, osjećajni, nedostupni, negativni, pametni, nekomunikativni, ljubomorni, introvertirani, veseli, smireni, nepromišljeni, singl, oženjeni/udani, rastavljeni… 
Svakakvi smo mi ljudi i u drugačijim statusima, ali kakvi god vi i ljudi oko vas bili, volite se, možda ne kao ljubavnici, već samo kao ljudi jer to je ponekad i više nego dovoljno!