I pita me, kako ide, a ja rekoh ništa...ništa ne ide.
Mi smo ništa, ovo je ništa, posao je ništa, sve je ovo jedno veliko NIŠTA!
Iluzija da gradiš, da imaš, žiliš se ovdje i ondje i opa sve u jednom momentu može postati ništa.
Kako smo mali, mi mali ljudi... ustvari što možemo reći da smo izgradili, sva čuda davno su nastala prije našeg doba, jedino što smo izgradili su čipovi, tehnologija i jebeni neboderi, to je sve što smo učinili, generacije derača neba i tehnologije koja će nas sve sjebat.
Ljuta sam, kažu piši, a ne mogu disati od pritiska, tuge, ljutnje, suza...
Što mogu! Pobjeći, Gdje? Kada? I nije cilj pobjeći, pravi uspjeh je pobjediti sebe i svog najgoreg neprijatelja, strah!
Ne želim više ove postavke, ovi setingsi mi se ne sviđaju, može restart pa ponovni play, ha? Ali ne ide baš to tako...Ponekad želim da smo roboti pa kad zapne izvadi dio, podmaži s WD-40, zamjeni i piči dalje. Istrgaj tu crvenu žicu, uzmi izolir traku, zaljepi, zakrpaj i kreni dalje. Digni se s poda, uključi u struju, jedi, spavaj, diši, otvori oči kao da ništa jučer nije bilo, ali meni, meni je bilo SVE!
Priznati nekome da ga voliš, za sjebano emotivne kriple kao što sam ja je jebeno teško...prije bih si ruku odrezala, nego rekla muškarcu da ga volim... Jebeni ego, ponos i najviše strah, strah brutalni, strah od povrijeđenosti...
I tako odlazim već n-ti put jer lakše je otići, nego ostati... I nakon 2 godine pisanja bloga, sigurna sam da ime istog ide mene, da upravo mene! Ja sam ta koja nema muda, nema ih već godinama, izgubila sam njih i sebe. Izgubila sam SVE u NIČEMU...
I lako je tako upirat prstom u vas muškarce bez muda, a ne zaviriti i u svoje hlače, licemjerno znam! Ali vadim se, ok, kopam ko u jebenom rudniku, pokušavam, nije brz, a tek nimalo lak proces mijenjati sebe, to je najteži zadatak na koji sam naišla, ali punim srcem vjerujem da je to proces koji te najviše ubije, iscrpi, ali i ispuni! Kako je teško raditi na sebi, brutalno, boli me fizički tijelo od borbe same sa sobom...
Mislim da sam došla do deformacije kao posljedice naprezanja i koji je sljedeći pojam u rječniku jednog znanstvenika fizičara, pucanje! Da, da, točka pucanja... Mislim da je OK puknuti kako bi se mogao sastaviti ponovno nekom od metoda, kojom? Ne znam ni sama, ali znam da biti iskren prema sebi, plakanje, razgovor sa samim sobom i najboljim prijateljima pomaže. Mislim da nesebična ljubav također transfomira, ali teško je u ovom svijetu biti nesebičan, svi smo sebične svinje, neki manje neki više.
Ako si pomognem...napisat ću i knjigu ili ću za džabe u parku, ulici i baru pomagat izgubljenim dušama. Jer nam ne želim ništa, želim nam sve jer vjerujem da samo mi ljudi iz ništa možemo napraviti sve, ako dovoljno ustrajno radimo!
Mi smo ništa, ovo je ništa, posao je ništa, sve je ovo jedno veliko NIŠTA!
Iluzija da gradiš, da imaš, žiliš se ovdje i ondje i opa sve u jednom momentu može postati ništa.
Kako smo mali, mi mali ljudi... ustvari što možemo reći da smo izgradili, sva čuda davno su nastala prije našeg doba, jedino što smo izgradili su čipovi, tehnologija i jebeni neboderi, to je sve što smo učinili, generacije derača neba i tehnologije koja će nas sve sjebat.
Ljuta sam, kažu piši, a ne mogu disati od pritiska, tuge, ljutnje, suza...
Što mogu! Pobjeći, Gdje? Kada? I nije cilj pobjeći, pravi uspjeh je pobjediti sebe i svog najgoreg neprijatelja, strah!
Ne želim više ove postavke, ovi setingsi mi se ne sviđaju, može restart pa ponovni play, ha? Ali ne ide baš to tako...Ponekad želim da smo roboti pa kad zapne izvadi dio, podmaži s WD-40, zamjeni i piči dalje. Istrgaj tu crvenu žicu, uzmi izolir traku, zaljepi, zakrpaj i kreni dalje. Digni se s poda, uključi u struju, jedi, spavaj, diši, otvori oči kao da ništa jučer nije bilo, ali meni, meni je bilo SVE!
Priznati nekome da ga voliš, za sjebano emotivne kriple kao što sam ja je jebeno teško...prije bih si ruku odrezala, nego rekla muškarcu da ga volim... Jebeni ego, ponos i najviše strah, strah brutalni, strah od povrijeđenosti...
I tako odlazim već n-ti put jer lakše je otići, nego ostati... I nakon 2 godine pisanja bloga, sigurna sam da ime istog ide mene, da upravo mene! Ja sam ta koja nema muda, nema ih već godinama, izgubila sam njih i sebe. Izgubila sam SVE u NIČEMU...
I lako je tako upirat prstom u vas muškarce bez muda, a ne zaviriti i u svoje hlače, licemjerno znam! Ali vadim se, ok, kopam ko u jebenom rudniku, pokušavam, nije brz, a tek nimalo lak proces mijenjati sebe, to je najteži zadatak na koji sam naišla, ali punim srcem vjerujem da je to proces koji te najviše ubije, iscrpi, ali i ispuni! Kako je teško raditi na sebi, brutalno, boli me fizički tijelo od borbe same sa sobom...
Mislim da sam došla do deformacije kao posljedice naprezanja i koji je sljedeći pojam u rječniku jednog znanstvenika fizičara, pucanje! Da, da, točka pucanja... Mislim da je OK puknuti kako bi se mogao sastaviti ponovno nekom od metoda, kojom? Ne znam ni sama, ali znam da biti iskren prema sebi, plakanje, razgovor sa samim sobom i najboljim prijateljima pomaže. Mislim da nesebična ljubav također transfomira, ali teško je u ovom svijetu biti nesebičan, svi smo sebične svinje, neki manje neki više.
Ako si pomognem...napisat ću i knjigu ili ću za džabe u parku, ulici i baru pomagat izgubljenim dušama. Jer nam ne želim ništa, želim nam sve jer vjerujem da samo mi ljudi iz ništa možemo napraviti sve, ako dovoljno ustrajno radimo!
Nema komentara:
Objavi komentar