Sjedim i razmišljam kako sam prije 4 godine ušla u stan u kojem i danas sjedim i pišem.
Prije sad već skoro 8 godina kada sam skupila sve što imam, a bilo je to malo, i otišla iz roditeljskog doma, bez plana, para, s odjećom i obućom i malom telkom iz `91...
U skoro 4 godine selidbe po Zagrebu, iz kvarta u kvart, upoznala sam nekoliko cimerica, čula mnogo zanimljivih priča; pokvarenih bojlera, perilica rublja, poplava u stanu od kiša il puknutih cijevi u kupaonici... Sve je to iza mene i točno prije 4 godine ušla sam, kako se kaže, u svoj na svome.
Nema više stanodavaca i rente, nema više kreveta u kojem ne znaš tko je prije tebe ležao il da ne kažem nešto drugo radio :D
Stres i umor izazvan višednevnim i višesatnim obilascima centara i salona namještaja nakon 2 mjeseca potrage zamjenio je feeling sreće i zadovoljstva da imaš sve i da seliš na svoje. Feeling kad uđeš u stan u kojem znaš da te nitko ne može i neće tražiti da odeš i da je baš onakav kakvog si ga sam namjestio/zamišljao je neopisiv!
Stan u kojem dok sam tražila namještaj za isti, bila sigurna da ću stvoriti zajednicu, i ne onu tipičnu, tradicionalnu s djecom i vrtom, ipak to nisam ja, već samo partnersku.
Tražeći krevet za spavaću sobu samo sam razmišljala kako želim imati velik krevet u koji ćemo se zajedno uvući i bit će nam toplo, prostrano i lijepo. Krevet s dobrim madracom i dovoljno velik i naravno nov, kakav u podstanarskim stanovima rijetko možeš naći.
Zamišljala sam i bila sigurna kako mi treba 180x200cm spavaće površine za tog momka i mene... 4 godine nakon i dalje sama ležim u tom krevetu i mislim si jebote, life is never what you want or plan. Ispalo je da je krevet za dvoje zapravo za jednu osobu po dijagonali :D
Uskoro selim iz tog stana i emocije variraju od euforiije do velikog čudovišta zvanog strah. Strah da sam opet na početku, kao prije 8 godina i da opet moram tražiti, rentati, stvarati, namještati... i to sve u novom gradu i baš me zanima kakav ću krevet imati jer i ovog puta sama neću birati.
Prije sad već skoro 8 godina kada sam skupila sve što imam, a bilo je to malo, i otišla iz roditeljskog doma, bez plana, para, s odjećom i obućom i malom telkom iz `91...
U skoro 4 godine selidbe po Zagrebu, iz kvarta u kvart, upoznala sam nekoliko cimerica, čula mnogo zanimljivih priča; pokvarenih bojlera, perilica rublja, poplava u stanu od kiša il puknutih cijevi u kupaonici... Sve je to iza mene i točno prije 4 godine ušla sam, kako se kaže, u svoj na svome.
Nema više stanodavaca i rente, nema više kreveta u kojem ne znaš tko je prije tebe ležao il da ne kažem nešto drugo radio :D
Stres i umor izazvan višednevnim i višesatnim obilascima centara i salona namještaja nakon 2 mjeseca potrage zamjenio je feeling sreće i zadovoljstva da imaš sve i da seliš na svoje. Feeling kad uđeš u stan u kojem znaš da te nitko ne može i neće tražiti da odeš i da je baš onakav kakvog si ga sam namjestio/zamišljao je neopisiv!
Stan u kojem dok sam tražila namještaj za isti, bila sigurna da ću stvoriti zajednicu, i ne onu tipičnu, tradicionalnu s djecom i vrtom, ipak to nisam ja, već samo partnersku.
Tražeći krevet za spavaću sobu samo sam razmišljala kako želim imati velik krevet u koji ćemo se zajedno uvući i bit će nam toplo, prostrano i lijepo. Krevet s dobrim madracom i dovoljno velik i naravno nov, kakav u podstanarskim stanovima rijetko možeš naći.Zamišljala sam i bila sigurna kako mi treba 180x200cm spavaće površine za tog momka i mene... 4 godine nakon i dalje sama ležim u tom krevetu i mislim si jebote, life is never what you want or plan. Ispalo je da je krevet za dvoje zapravo za jednu osobu po dijagonali :D
Uskoro selim iz tog stana i emocije variraju od euforiije do velikog čudovišta zvanog strah. Strah da sam opet na početku, kao prije 8 godina i da opet moram tražiti, rentati, stvarati, namještati... i to sve u novom gradu i baš me zanima kakav ću krevet imati jer i ovog puta sama neću birati.
Nema komentara:
Objavi komentar