Za punih 308 dana (ne)poznanstva, za sve propuštene minute i sate u kojima smo se mogli smijati, grliti, gledati, pričati, šetati, ljubiti, plesati, piti, sexati...
Za sve sekunde, minute, sate, dane i tjedne provedene u jadu jer vidjeh seen, a odgovora nema, danima, ponekad tjednima, čak nikad...
Za sve dane koje sam mislila da mogu bez tebe, za sve dane u kojima sam se lagala da sam dobro i da me ne tangira što se nismo vidjeli tjednima il mjesecima...
Za sve dane čekanja u kojem sam samu sebe ubila, za sve neprospavane noći, za sva u suzama utonuča u san, ali i za sve leptiriće u želucu kad sam te vidjela, za svaki tvoj iskren, dubok pogled i još jači zagrljaj, strastven poljubac i nježan dodir...
Za iskrenu priču i skidanje kože i mesa dok me gledaš u oči i kažeš da si sjeban i da ništa ne možeš dati/pružiti i da je bolje da si sam, da je bolje da si sam, da me ne želiš sjebat...
Za sve sekunde na koje sam mislila na tebe, za sve suze koje sam isplakala jer su emocije od ljutnje, želje, tuge...bile jače od mene i samo sam mogla plakati, danima...
Za onu smrtno hladnu proljetnu nedjelju u kojoj sam samo željela nestati, izbrisati se s ove planete, otići i nikada se ne vratiti.
Za sve lažne osmjehe koje sam nabacila kad su me pitali kako si? I za sve laži koje sam si ispričala, za svako opravdanje sebi i prijateljima koje sam smislila zašto nisi tu, zašto se nisi javio, zašto nisi pozvao, zašto me nisi pitao KAKO SAM! Za sve te laži, samoj sebi i drugima, za sve laži tebi jer sam vješto glumila ledenu kraljicu dok sam se u sebi raspadala kao kula od karata...
Za sve laži tebi, prijateljima, sestri, mami, kolegama, SEBI...za sve...oprostite mi!
Laži, laži, laži se, ti to radiš najbolje!
Za sve sekunde, minute, sate, dane i tjedne provedene u jadu jer vidjeh seen, a odgovora nema, danima, ponekad tjednima, čak nikad...
Za sve dane koje sam mislila da mogu bez tebe, za sve dane u kojima sam se lagala da sam dobro i da me ne tangira što se nismo vidjeli tjednima il mjesecima...
Za sve dane čekanja u kojem sam samu sebe ubila, za sve neprospavane noći, za sva u suzama utonuča u san, ali i za sve leptiriće u želucu kad sam te vidjela, za svaki tvoj iskren, dubok pogled i još jači zagrljaj, strastven poljubac i nježan dodir...
Za iskrenu priču i skidanje kože i mesa dok me gledaš u oči i kažeš da si sjeban i da ništa ne možeš dati/pružiti i da je bolje da si sam, da je bolje da si sam, da me ne želiš sjebat...
Za sve sekunde na koje sam mislila na tebe, za sve suze koje sam isplakala jer su emocije od ljutnje, želje, tuge...bile jače od mene i samo sam mogla plakati, danima...
Za onu smrtno hladnu proljetnu nedjelju u kojoj sam samo željela nestati, izbrisati se s ove planete, otići i nikada se ne vratiti.
Za sve lažne osmjehe koje sam nabacila kad su me pitali kako si? I za sve laži koje sam si ispričala, za svako opravdanje sebi i prijateljima koje sam smislila zašto nisi tu, zašto se nisi javio, zašto nisi pozvao, zašto me nisi pitao KAKO SAM! Za sve te laži, samoj sebi i drugima, za sve laži tebi jer sam vješto glumila ledenu kraljicu dok sam se u sebi raspadala kao kula od karata...
Za sve laži tebi, prijateljima, sestri, mami, kolegama, SEBI...za sve...oprostite mi!
Laži, laži, laži se, ti to radiš najbolje!
Nema komentara:
Objavi komentar