nedjelja, 3. studenoga 2013.

Sirovina

E on nije zaslužio blog post jer on je sirovina.com, ali moja stanja uzrokovana tijekom i nakon polugodišnjeg druženja s njime bogme jesu, možda i više od jednog. Taj prokleti zadnji kvartal 2010. i prvi 2011. godine mirišu na sirovinu i tenisičice i smrdi sve do Sigeta i nazad. I reći će oni koji su upoznati s pričom, luda je što piše i nadamo se da neće u detalje... I neću jer to je ipak preintimo. 

Pišem jer brijem da ste se mnogi zaljubili tako intenzivno da ste išli ispod svojih, ne donjih granica normalnog, moralnog i inog ponašanja, već preko svih svojih granica za koje ste vjerovali da ih nikad nećete preći. Rekla bi moja frendica, Kori, dnooo dna

I kad kažeš, e to nikad ne bih napravila, nikad si to ne bih dopustila, to smatram nemoralnim, nenormalnim… Šef šalje poseban paket i dogodi ti se baš ono što nisi želio da ti se dogodi. Al ne kaže se džaba da Šef ne šalje paket koji ne možeš nosit, ali ovim putem lijepo molim Šefa da ne šalje ovakve pakete više jer iste više ne želim nosit ikada.  

Ne znam koji se to drekec dogodi s našim glavama? Zar je moguće da ti se netko toliko sviđa da mu dopuštaš da se prema tebi odnosi kao prema smeću? Da ulažeš cijelog sebe, svoje vrijeme, da si za nekog dostupan kad se njemu sprdne, a on nije kadra uložit ni 5% od onog što ti ulažeš?

Kemizam u mozgu stvarno popizdi kad si zaljubljen, kad ti je netko jako jako jako privlačan. Mislim da je to ona kemija o kojoj svi pričaju i dok se ista ne smanji na neku razinu, razum nam je u magli, jedva vidiljiv. I najjače od svega je da si na momente svjestan da ti osoba uopće kao osoba ne odgovara, od mentalne razine, od svojih razmišljanja i stavova o životu... Ali ne možeš se iz tog izvuć dok god ti je prilikom druženja s istom um zamagljen.


I ne pjevaju Arctic Monkeys bez razloga  love's not only blind but deaf  jer na momente čak i vidiš da to nije odnos koji te zadovoljava, nije odnos u kojem želiš biti i svi tvoji ljudi koji te vole ti pokušavaju otvorit oči, ali džabe… Kao da ne čuješ taj glasić vlastitog razuma koji viče: MAKNI SE! MAKNI SE MOLIM TE! Ovo nije za tebe! 

Otići iz odnosa, vraški je teško, odlazila sam dva puta i kada sam se ipak vratila, drugi put boljelo je još više! Zašto? Zato jer nakon prvog odlaska dobivaš obećanje da ovaj put neće biti isto, i bogme neće, bit će gore!
Gore je jer se tvoja očekivanja mijenjaju, nakon prvog razočaranja dobivaš obećanje da će biti drugačije, bolje, kvalitetnije i onda poletiš i kad tresneš dolje s te visine, raspeš se ko đubre po vinogradu! I boli jako pa se onda mjesecima klepaš i spajaš kao puzzle ne bi li se ponovno dignula i krenula dalje.

Ovdje treba biti i jedno veliko hvala za sve moje suborce u ratu protiv sirovine, trajalo je, hvala vam što ste bile uz mene!

I nekako na kraju bude da kad dotakneš dno jada, suza, živaca, nesreće i onog osjećaja zadnje govno pa čak i kurva… jedino što možeš je dić se jer realno dublje i gore od ovog ne može.


Nakon 2 i pol godine od finalnog rastanka priznajem samoj sebi, da Kori to si mu sama dopustila, on je samo uzeo što mu je bilo ponuđeno. Ok, da je on možda bio bolja, manje sebična i toplija osoba, ne bih uzimao u beskonačnost, al njemu na dušu. Dan danas sretnemo se vani i uvijek se nakon javi i moli samo jedno i to je tako jadno, ali to samo pokazuje da je on i dalje isti.
 
Molim vas, zbog sebe, ako ste u odnosu koji vas ne zadovoljava, u kojem ste više nesretni nego sretni, u kojem dobivate mrvice o kojima sam već pisala, recite DOSTA i idite ča što prije jer ćete manje raniti sebe svojom odlukam da ostanete još u tom vidno nekvalitetnom odnosu! I bolje bit solo, nego s kretenom kaže od moje frendice mama, očito je da je žena pametna i iskusna. :)

Sretna sam što nije dulje trajalo i što nisam dala više jer bi oporavak trajao još dulje.

I istina je, ne mogu nas ljudi povrijediti ako im to ne dopustimo i zato sad pazim što dopuštam ljudima. Cijenu sebe određujemo sami i nakon ovakvog iskustava definitivno samoj sebi vrijedim više i ne želim se više ikad dovesti u sličnu situaciju.


BTW: lik je unatoč svojih punih 30 godina uvijek, bio u izlasku navečer il na sportu, nosio visoke šarene tenisice. Frendice i ja smo ih nazvale tenisičicama jer nisu bile prigodne čovjeku od 30 godina, a i on je dobio isti nadimak uz sirovinu. Dan danas kad vidim frajere vani u tenisičicama, bježim iz prevencije jer neponovilo se.com. Frajer, ako je stariji od 18 mora imat i cipele u svom ormaru, ne samo tenisičice jer mislim da to ipak govori nešto i o njegovom stanju odraslosti.

Nema komentara:

Objavi komentar