Iluzionisti

Kažu da je zaljubljenost faza iluzije, a neki idu toliko daleko da i prije upoznavanja uživo imaju stvorenu iluziju osobe.
U početku dok smo zaljubljeni i kada je sve savršeno vidimo li uopće osobu s kojom smo u vezi? Ako je odnos odmah krenuo u vezu, a nije prvo bila faza upoznajemo se, družimo na solo ili u društvu...kako za tu osobu možemo mislit da smo kompatibilni?

I nije ni čudo što puca brzo jer kad se iluzija rasprsne, ostaje nam realnost, a ona je ponekad stvarno ružna.

Ne znam za vas, ali našla sam se u odnosima s muškarcima koje uopće nisam poznavala i željela sam biti s njima više od ičega, a sve na temelju vlastite slike na kojoj je apsolutno sve bilo savršeno nestvarno!

Našla sam se u fazi kad sam očito željela imati nekog pa sam si složila slikicu te osobe u glavi nakon samo jednog druženja i svelo se na to da sam zaljubljena u sliku osobe u vlastitoj glavi. I kad si solo krojač pa ne može skrojeno odijelo biti loše da ga jebeš.
Al problem je taj što to odijelo ne pristaje na stvarnu osobu i najčešće brzo puca po šavu jer brzo uvidim da osoba nije niti približno onoj za koga sam odijelo skrojila. And I know, this is crazy! I jedino što me tješi je što nisam jedina luda s iluzijama u glavi jer na koži iskusih da to i frajeri rade.  

Upoznali smo se na ročkasu frendice, naravski on me dodao na fejs pa iz pristojnosti prihvatila zahtjev i nismo mi baš previše niti komunicirali nakon tog ročkasa. Tu i tamo nešto, niš posebno. Nikad se nakon tog nismo ni vidjeli, niti sreli i nakon skoro dvije godine sretnemo se na partiju i frajer poludio za mnom.
Izjavljuje, ti si savršena za mene, čitam tvoje FB statuse ti si tako super, pametna, cool, ali se iz njih da isčitati i da si emotivna. Mi smo savršeni jedno za drugo, isti smo, ja ti mogu biti sve što si ikad željela, ja isto volim ovo i ono i… Moja slika njega? Iskreno nisam je imala jer nije mi upao u oči pa eto nisam ga stokala i proučavala i nisam imala nit zvuk nit ton o njemu u svojoj glavi.

Moja prva rekacija bila je WTF, kao si ti normalan, what? Čovjek je bio jebeno uporan i mjesec dana je on tako mene uvjeravao da smo mi savršeni jedno za drugo, da smo mi isti, otišli smo na par cuga. Nije da sam poludjela za njime, ali čitali ste gdje me je odvelo to kad na prvu poludim za nekim, na dno dna pa kao aj probaj jednom uć s manje srca i više razuma.

I rekla sam si ok, singl si, frajer je pametan, možeš s njime pričat, a i tako uporan pa nije za bezveze, ne bi zabrija baš tako da smo kompatibilni ako nismo…
Počela razmišljat pa daj mu priliku pa nemaš kaj izgubit… Možda nije bio na prvu, možda je na drugu, nikad ne znaš…

Probali smo, vjek trajanja 7 tjedana. Nope, nije išlo i ako smo on i ja isti, kako si je to on postavio u svojoj glavi, onda sam ja baba s kolačima koja je prošla prije pola stoljeća.

Ne da nismo slični, već smo miljama daleko od sličnog, a kamoli istog. On je imao sliku u glavi da smo mi savršeni jer se zaljubio u vlastitu sliku mene. Siguran da si pašemo kao prst i nokat i bio je toliko uvjeren u to da je čak uspio uvjeriti i mene, a nije da sam baš popustljiva kad su moji stavovi u pitanju. I nakon NIKADA do sada, ušla sam u odnos razumom, a ne srcem i znate što, ne ide. Očito sam i to morala probat da si mogu reć, ok probala si, ne ide.

Ne možeš se u nekog zaljubit jer je on u tebe zaljubljen i ne možeš nekog voljet jer on tebe voli ili biti s nekim jer je dobar prema tebi pa osjećaš da moraš biti tu. Ok, možda to neki mogu, ali ja ne.
I kad se sve zbroji i oduzme, nema previše razuma u ljubavi, barem ne za mene.
Istina je negdje na pola puta, ne poludjet i bit nerealan, već s nekim tko ti je privlačan prvo provodit vrijeme upoznavajući ga pa ako se kao osobe slažete, započet vezu i izbjeć rok trajanja 7 tjedana jer iluzije brzo nestaju.