Ponašamo li se kao da ćemo živjeti vječno? Odgađamo li život, sreću, ljubav, zabavu, odgovornost…? Apsolutno DA! Neki više, a neki manje žive u svojim čahurama, okvirima i očekivanjima društva te vlastitim strahovima i zbog istih stoje ukopani na mjestu godinama.
Ljude koji nisu bili luckasti, opušteni, istinski sretni, bezbrižni…. žalim, iskreno ih žalim jer su u okviru koji mora da je jebeno tijesan.
Nikada ih neću moći razumijeti, ali niti trebam jer svi smo različiti, ali žao mi je što ih je previše. Previše onih kojima je važnije što će drugi misliti i reći pa su njihova djela ograničena očekivanjima potpunih neznanaca. Glasno kažem, pih, ne zanima me što drugi misle o meni, pogotovo oni koji me ne poznaju. Svima ću dat priliku da me upoznaju, a onda imaju pravo zaključiti tko sam i kakva sam osoba.
Osobno si ne mogu zamisliti da sam u kutiji i da sve što jesam, nisam iskusila. Za mene nema boljeg osjećaja od osjećaja slobode.
Mnogi su se godinama, stoljećima borili za slobodu, a mi
koji smo je dobili na dlanu, ne cijenimo je i ne koristimo onako kako bismo
mogli. Zašto?
Je li stvar okoline koja nas je stavila u okvire, stvar tradicije i očekivanja društva pa smo odmjereni u postupcima? Skrivamo li svoje pravo lice jer je tako lakše jer će se tako manje ljudi okrenuti i upirati prstom u nas? Zašto se prisiljavamo ispuniti očekivanja drugih?
Zaslužni za kutije, okvire i staklena zvona su odgoj, lokacija odrastanja i iskustva. Kad smo mali teško je uvidjeti što je ok, a što nije i sve što znamo nam je nametnuto od roditelja i okoline.
A kada smo stariji, iskustva su jedino što nas može promijeniti, otvoriti nam oči, al teško je ljudima koji su u okvirima doći do iskustava. Jer nakon 20, 25 godina staklenog zvona teško je isti razbiti i reći sloboda je zakon! I tako i dalje, iako u 21. stoljeću stvaramo generacije ˝tradicionalnih˝ ljudi, koji ako se nisi udala do 30-e ili nemaš djece do 35-e te gledaju kao da si s Marsa i zaključuju da nešto opasno nije OK s tobom. Još nisam u tim godinama, al znam kako je mojim frendicama koje su bez muža i djece nakon 30-e. Puno previše je preosobnih pitanja i zadiranja u intimu od potpunih stranaca jer eto imaš godina pa se očekuje.
I zato imamo tako malo pojedinaca koji su drugačiji od ostalih, onih koji se ne boje biti svoji, koji ponosno koračaju svojim putem, a ne onim koji se od njih očekuje. I često na meti osude ostalih, što vršnjaka, što obitelji, poznanika i kolega jer nisu u okvirima koje nam je nametnulo društvo. I nije mi jasno, tko, tko kaže da su ti okviri ispravni, tko je odlučio da su brak i djeca mjerilo normalnosti?
Ne znam tko i zašto nam je nametnuo ta pravila, ali sigurna sam da oko sebe želim vidjeti što više onih koji se ne zamaraju očekivanjima okoline, već žive slobodno i punim plućima :)
I zajedno možemo gacati s osmjehom na licu i pjevati na kiši i vikati: boli nas uho, jedan je život i prekratak je da bismo ga živjeli kako drugi to očekuju od nas!
Je li stvar okoline koja nas je stavila u okvire, stvar tradicije i očekivanja društva pa smo odmjereni u postupcima? Skrivamo li svoje pravo lice jer je tako lakše jer će se tako manje ljudi okrenuti i upirati prstom u nas? Zašto se prisiljavamo ispuniti očekivanja drugih?
Zaslužni za kutije, okvire i staklena zvona su odgoj, lokacija odrastanja i iskustva. Kad smo mali teško je uvidjeti što je ok, a što nije i sve što znamo nam je nametnuto od roditelja i okoline.
A kada smo stariji, iskustva su jedino što nas može promijeniti, otvoriti nam oči, al teško je ljudima koji su u okvirima doći do iskustava. Jer nakon 20, 25 godina staklenog zvona teško je isti razbiti i reći sloboda je zakon! I tako i dalje, iako u 21. stoljeću stvaramo generacije ˝tradicionalnih˝ ljudi, koji ako se nisi udala do 30-e ili nemaš djece do 35-e te gledaju kao da si s Marsa i zaključuju da nešto opasno nije OK s tobom. Još nisam u tim godinama, al znam kako je mojim frendicama koje su bez muža i djece nakon 30-e. Puno previše je preosobnih pitanja i zadiranja u intimu od potpunih stranaca jer eto imaš godina pa se očekuje.
I zato imamo tako malo pojedinaca koji su drugačiji od ostalih, onih koji se ne boje biti svoji, koji ponosno koračaju svojim putem, a ne onim koji se od njih očekuje. I često na meti osude ostalih, što vršnjaka, što obitelji, poznanika i kolega jer nisu u okvirima koje nam je nametnulo društvo. I nije mi jasno, tko, tko kaže da su ti okviri ispravni, tko je odlučio da su brak i djeca mjerilo normalnosti?
Ne znam tko i zašto nam je nametnuo ta pravila, ali sigurna sam da oko sebe želim vidjeti što više onih koji se ne zamaraju očekivanjima okoline, već žive slobodno i punim plućima :)
I zajedno možemo gacati s osmjehom na licu i pjevati na kiši i vikati: boli nas uho, jedan je život i prekratak je da bismo ga živjeli kako drugi to očekuju od nas!
Nema komentara:
Objavi komentar