Mrvice

Pamtim samo sretne dane, a ružni me obilježe za cijeli život. 

 

Svaka rana ostavlja trag, u nama, u srcu i mozgu. Često nismo niti svjesni da sami sebe ranjavamo, svojim odlukama i postupcima. A kad kažemo da nas je netko drugi ranio, lažemo jer nitko nas ne može raniti ukoliko mu SAMI to ne dopustimo. Ali puno je lakše okriviti nekog drugog, nego priznati da smo sami sebi najveći neprijatelji, zar ne?!

Kako sami sebe ranjavamo? Svakodnevno i svjesno. Neki nisu baš veliki mazohisti, iako vjerujem da svi jesmo, barem mali. A ja, ja sam prokleti prvak u samoranjavanju, vrlo često mi to kažu frendovi, a i sama postajem svjesna istog. Previše toga nanosim si sama, a očito to ide iz prirode moje osobnosti: možeš sve i moraš biti prva, najbolja pa čak i u ovome, budala! Ne znam više kome što dokazujem, sebi, njima, vama... Ako će ikad na Olimpijadi bit disiplina kako raniti sebe, zlatna medalja 100% ide meni.

I ranjavama se svaki put kad uđem u odnos koji je od starta osuđen na brodolom. Od starta svjesna da će me isti odvesti ravno u sranje. Pa šta onda ulaziš u isti, pitaju me? E to se pitam i sama i svaki put dolazim do istog odgovora. Ono što želim, a to je sve, nemam pa prihvaćam mrvice. A zašto mrvice, kako te to zadovoljava pitaju me mnogi? Razmišljam ovako, da čekam nešto više od mrvica umrla bih od gladi! Već 6 i pol godina čekam nešto više i kad je čovjek gladan, uzet će i mrvice samo da preživi još koji dan.

Osoba sam koja smatra da me mrvice mogu održati na životu dok ne dođe, kaže moja draga prijateljica, pravi komad (mesa)! Koliko je pametno i dobro uzimati mrvice? Ne znam ni sama, ali sigurna sam da se ne želim za 20 godina pitat, što bi bilo kad bi bilo… Ne želim ne proći, ne iskusiti, ne biti uzbuđena i sretna pa barem i na kratko. Svjesna da posljedice nekih postupaka i uplitanja u sranja jesu tuga, suze, razni ne lijepi osjećaji i stanja, ali i dalje sam spremna riskirati i baciti se. I čvrsto vjerujem da su me sva dosadašnja iskustva oblikovala u osobu kakva sam sada i iskreno ne mogu si zamisliti da sam imalo drugačija nego što jesam.

Još jedan moto kojim se često vodim je, kako znati što želiš, ako ne probaš!
I mnogi se sa mnom neće složiti i često me pitaju pa zar ti baš sve moraš probati? Ali nisam ovdje da tražim vaše odobravanje, jedino čije mi treba je moje. Savjet ću uvijek rado poslušati, ali na kraju svi  tako i tako uvijek učinimo ono što želimo, mislimo i kako osjećamo.
Do nekog drugog posta možda se i malo opametim, al samo možda.