Slikaj.se

Frendica me svojim nedavnim iskustvom podsjetila da je s tehnologijom sve otišlo u 3pm. Da su se odnosi preselili u virutalno, a ne face to face i da je sve to na krivim nogama tj. slikama. Malo mi je trebalo da pročačkam po iskustvima i vratih se u 2010./2011. i kao da je jučer bilo.

Upoznaš nekog, razmjenite brojeve moba. Krene komunikacija dan, dva nakon upoznavanja i ubrzo evo pitanja, imaš li Skype? Of cors odgovaraš jer svi sve imaju i više ne znam na kojoj soc mreži/chat platformi nismo?! I ok mislim si, aj preselit ćemo komunikaciju s sms-a, jeftinije, brže...  

I komunicirate, upoznajete se, tipkate si, trabunjate o svemu i svačemu. Nakon cca sat vremena komunikacije ista se seli na video chat, zove on. Ok, prihvatiš i to jer želiš vidjet osobu, osmjehnut se. I sve je to ok, dok ne počnu zahtjevi, a daj mi pošalji neku sličku, a daj molim te. A daj pa ono samo jednu pa daj skini majicu pa daj molim te, daj...

I evo nas na razmjeni slika, WTF! Na čemu gradimo odnose? Na paru sisa, guzica i pica!? Ma da, mora da će takav odnos biti jebeno kvalitetan, dugotrajan i uspješan!
I razmišljam zašto je tipovima to toliko bitno?! I ne, ne radi se o balavcima od 18 godina, to su ljudi od 30 i više godina. I ne kužim čemu ta očajnička potreba za parom sisa, slikom guzice kad ih je internet pun ko šipak koštica? Ako je ikada bilo lakše, brže i dostupnije vidjeti obnaženo žensko ili muško tijelo, to je sada, u doba brzog, bežičnog interneta.

Drugo pitanje koje mi je u glavi je kako, kako nekog može to zadovoljit, gledanje slika? To je tako jadno i isprazno i nema veze s osobom s kojom si ušao u komunikaciju. To mi je prihvatljivo jedino kad ti je dragi u drugoj državi i jbg. nemate baš puno izbora i dok prolaze mjeseci dok se ne vidite uživo ovo je kompenzacija.
Gubiti vrijeme, 2,3,4 sata na dopisivanje, a u istom ste gradu, stvarno nema nikakvog smisla! Dok tipkarimo, mogli smo se nać u živo, ljubit, grlit pa čak i u živo taknut to što smo razmijenili na fotkama.

Ne kužim ja tu ništa i nije meni jasno i nikad neće biti jer sam tip koji voli uživo komunicirat i vidjet osobu i dotaknut je, zagrlit je, a ne gledat slike intimnih dijelova tijela preko računala.

Traže li takav način komunikacije osobe koje imaju malo samopouzdanja, koji ne znaju komunicirati? Koji su glupi ili samo površni? Ne mogu to zakeljit ni na one koje samo žele sex jer, ruku na srce, svi želimo sex, samo je pitanje na kojem mjestu prioriteta kad nekog upoznajemo. 

Zagonetka mi je koji tip frajera tako komunikaciju u pravilu više, tip frajera ili ne frajera? (Frajer = imao puno žena, ne frajer = nema baš iskustva). Ili to ovisi o više faktora i nema pravila, već ovisi isključivo o osobnosti pojedinca?

S obzirom da sam nažalost, naletjela na 2,3 tipa koji su od starta inzistirali na takvoj komunikaciji mogu zaključit da im je jedno svima zajedničko, NEZRELOST! Djeca, 15-godišnjaci u tijelu muškarca.

Zahvalna da je sve daleko iza mene, zaključak iz iskustva je da kad komunikacija krene od samog starta u tom smjeru ne može ništa kvalitetno iz tog odnosa nastat jer u istom nema ni K od kvalitete. Jer ako želiš samo intimne dijelove osobe, onda čisto sumnjam da ćeš biti fasciniran time što je osoba i pametna, duhovita, simpatična, ambiciozna, zabavna… Briši kući, propalo!

Zdravo za gotovo

Ponašamo li se kao da ćemo živjeti vječno? Odgađamo li život, sreću, ljubav, zabavu, odgovornost…? Apsolutno DA! Neki više, a neki manje žive u svojim čahurama, okvirima i očekivanjima društva te vlastitim strahovima i zbog istih stoje ukopani na mjestu godinama.

Neki od nas nikada nisu osjetili sreću, zaljubljenost, ples i pjevanje na cesti, poglede osude i čuđenja dok se u 8 vraćaš s partija, kupanje u moru dok sijeva, puše, grmi i kiši, ples u 6 ujutro dok prve zrake sunca guraju oblake, ležanje u krevetu s osobom s kojom se osjećaš najbolje na svijetu, zagrljaj prijateljice koju jako jako voliš, brzu vožnju biciklom raširenih ruku…
Ljude koji nisu bili luckasti, opušteni, istinski sretni, bezbrižni…. žalim, iskreno ih žalim jer su u okviru koji mora da je jebeno tijesan.
Nikada ih neću moći razumijeti, ali niti trebam jer svi smo različiti, ali žao mi je što ih je previše. Previše onih kojima je važnije što će drugi misliti i reći pa su njihova djela ograničena očekivanjima potpunih neznanaca. Glasno kažem, pih, ne zanima me što drugi misle o meni, pogotovo oni koji me ne poznaju. Svima ću dat priliku da me upoznaju, a onda imaju pravo zaključiti tko sam i kakva sam osoba.

Osobno si ne mogu zamisliti da sam u kutiji i da sve što jesam, nisam iskusila. Za mene nema boljeg osjećaja od osjećaja slobode.

Mnogi su se godinama, stoljećima borili za slobodu, a mi koji smo je dobili na dlanu, ne cijenimo je i ne koristimo onako kako bismo mogli. Zašto?
Je li stvar okoline koja nas je stavila u okvire, stvar tradicije i očekivanja društva pa smo odmjereni u postupcima? Skrivamo li svoje pravo lice jer je tako lakše jer će se tako manje ljudi okrenuti i upirati prstom u nas? Zašto se prisiljavamo ispuniti očekivanja drugih?
Zaslužni za kutije, okvire i staklena zvona su odgoj, lokacija odrastanja i iskustva. Kad smo mali teško je uvidjeti što je ok, a što nije i sve što znamo nam je nametnuto od roditelja i okoline.
A kada smo stariji, iskustva su jedino što nas može promijeniti, otvoriti nam oči, al teško je ljudima koji su u okvirima doći do iskustava. Jer nakon 20, 25 godina staklenog zvona teško je isti razbiti i reći sloboda je zakon! I tako i dalje, iako u 21. stoljeću stvaramo generacije ˝tradicionalnih˝ ljudi, koji ako se nisi udala do 30-e ili nemaš djece do 35-e te gledaju kao da si s Marsa i zaključuju da nešto opasno nije OK s tobom. Još nisam u tim godinama, al znam kako je mojim frendicama koje su bez muža i djece nakon 30-e. Puno previše je preosobnih pitanja i zadiranja u intimu od potpunih stranaca jer eto imaš godina pa se očekuje.

I zato imamo tako malo pojedinaca koji su drugačiji od ostalih, onih koji se ne boje biti svoji, koji ponosno koračaju svojim putem, a ne onim koji se od njih očekuje. I često na meti osude ostalih, što vršnjaka, što obitelji, poznanika i kolega jer nisu u okvirima koje nam je nametnulo društvo. I nije mi jasno, tko, tko kaže da su ti okviri ispravni, tko je odlučio da su brak i djeca mjerilo normalnosti?

Ne znam tko i zašto nam je nametnuo ta pravila, ali sigurna sam da oko sebe želim vidjeti što više onih koji se ne zamaraju očekivanjima okoline, već žive slobodno i punim plućima :)
I zajedno možemo gacati s osmjehom na licu i pjevati na kiši i vikati: boli nas uho, jedan je život i prekratak je da bismo ga živjeli kako drugi to očekuju od nas!

Kod susjeda nije zelenije

Tu ili tamo, sve je to isto!
Nakon vikenda u Beogradu ljudi očekuju post, e pa očekivanja su zajebana stvar ekipa. Pretpostavljam da su vas ljudi već dovoljno puta iznevjerili, a ja ne želim bit jedna od njih pa sam tipkala u busu.

Hajmo redom i iskreno. Pričam otvoreno s komšijom i kaze on, mi ne želimo otkačenu ribu pored sebe. Ona ne sme da bude razuzdana jer mi smo muškarci takvi, ona mora da ovisi o meni, da ne privlači pažnju na sebe kad je vani. Ne odgovara nam ni da može sve da uradi sama...

I stanem ja i kažem pa sad mi je jasno zašto sam singl. A on pa jeste da, realno možes sve sama, samostalna si već dugo, svašta si doživela, jaka si, otkačena brate, ali ako želiš momka morat ćeš da se skuliraš. Da, nije da ovo već nisam čula od svojih cura: oni se ne mogu nosit s jačinom tvoje osobnosti i samostalnošću...

A film u mojoj glavi totalna je suprotnost, gledam ove osobine kao prednost i razmišljam da dvije jake osobe mogu čuda radit. Polazim od sebe jer bih voljela muškarca koji je mentalno jak, svjestan sebe i svojih kvaliteta, kao i mana, a onda opet da se zna za sebe u potpunosti brinut. Da je ful samostalan i da se na taj način kao dvije samostalne i jake osobnosti upotpunjujemo, potičemo i budemo još bolji. 

Ne percipiram odnos izmedu muškarca i žene kao odnos u kojem se jedan brine za drugog na način da jednom treba pomoć. Po meni se za bolesne i nemoćne brine, ne za ljude s dvije zdrave ruke i noge!?
Npr. planirate bojati sobu da je osvježite malo i njemu se nešto desi i ne može nikako sada to napravit i moj film u glavi je pa budem ja. Naravno, bilo bi mi draže i slađe da zajedno to napravimo, ali ako ne možemo, sama ću. Isto tako je obrnuto, ako mene nema par dana doma zbog obaveza, ne želim da me dočeka hrpa neopranog suđa jer smatram da se čovjek u nekim godinama treba znat brinut za sebe.
S obzirom da sam ˝ti njih kastriraš˝ čula više puta, ne mogu da se ne zapitam, trebam li ovaj primjer bojanja sobe i slično prepustit njima kako bi se oni osjećali kao pravi muškarci pored mene?

Razmišljam jesam li ja u krivu? Jesu li moje postavke i percepcija odnosa i zajednice pogrešne? Treba li ako si sposobna i samostalna fejkat i ne pokazati koliko ustvari možeš kako njih to ne bi odgurnulo i preplašilo? Glumit nesposobnost kako se on ne bi pitao, a što ću joj ja, koja je moja uloga ako može sve sama?

Ali dragi moji, zajebano je kad drugačije ne znaš, kad te život bacio od (pre)ranih dana u to da sam guraš kako znaš i umiješ i ako žališ obitavat na planeti, snađi se druže! Kad si dugo samostalan od staraca i solo bez partnera naučiš sve radit jer moraš i nitko neće umjesto tebe. 

Hoću li zbog svoje samostalnosti ostati singl for ever jer niti jedan muškarac ne može podnijeti da ima ženu koja zarađuje dovoljno za sebe, koja zna montirat police, može nosit 10kg namirnica s tržnice, fino skuhat, montirat telku na zid i jos nać i programe...? Jesam li nerelana kad očekujem da me tretiraju kao ženu unatoč tome sto nisam princeza jer princezice su krhke i njima treba pomoć!?
Meni me treba pomoć (to se kod doktora traži, a ne partnera), meni treba ljubav! Treba mi podrška, razumijevanje, pažnja i iskrenost, ne montiranje polica!

Hoću li se, ako želim muškarca pored sebe morat pretvarat da neke stvari ne mogu sama jer oni su tu da se brinu za mene i ako im ne pokažem da mi treba pomoć oni se neće osjećati kao pravi muškarci? I je li ovo moj ili njihov problem? Jer ako trebamo bit srnice da biste vi bili muškarci, jeste li uopće pravi muškarci?

Dok god vjerujem da ipak tamo negdje, mozda ne uopće u Hrvatskoj jer kaže komšija, sve je to tu isto, isti fazon u glavi na Balkanu, samo što mi otvoreno kažemo da nam takva riba neće nikad da bude devojka.
A ovi naši to vješto skrivaju, kao oni su evoluirali, oni podržavaju emencipaciju i samostalnost žena, a ustvari žele princezicu koja lopatu ne moze dić i počistit snijeg.
Unatoč svemu što sam čula od muških i ženskih prijatelja, ali i vlastitim iskustvima s muškarcima koji kažu da sam super, al da oni ne mogu i da nisu spremni i dalje vjerujem da postoji muškarac koji neće pobjeć jer sam (pre)jaka i u potpunosti samostalna. Ne želim se pretvarat i ostajem svoja pa makar ne našla muškarca koji se ne osjeća kastrirano uz jaku i samostalnu ženu.

MBA (married but available)

Društvo od 4 muškarca 35+ godina i kaže meni jedan od njih za svog frenda, on ti je MBA. Kažem ja wow, super, pomislim pametan neki muškarac. I šta je završio pitam? A on se nasmije i kaže pa MBA (married but available).
Prva i jedina pomisao je WTF! Što da čovjek kaže na to? Samo sam se kiselo nasmijala i pomislila o Bože, kretena li, pomozi im! I nije da ne znam da oženjeni muškarci i udane žene varaju svoje bračne partnere, ali tako se otvoreno predstavljat i još okretat na šalu je stvarno too much pa čak i za mene koja sam svašta čula, vidjela i prošla.

Meni stvarno nije jasno zašto ljudi varaju jedni druge? A čini mi se da je u zadnje četiri godine to toliko postala normala stvar da se pitam jesam li ja luda što mislim da je u vezi/braku vjernost must?! Zašto ljudi u vezi ili braku švrljaju sa strane? Zar je doma tako loše? Zašto ljudi ne rješavaju svoje probleme, već ih guraju pod tepih i ovakvim ponašanjem samo još više pogoršavaju situaciju?

Za mene je razmišljanje o nekoj drugoj osobi, a u vezi sam, očiti znak da s odnosom u kojem sam trenutno nešto nije ok. Možda je samo kriza, možda je nedostatak pažnje ili je došao kraj, ali meni nešto znači kad želim leć u krevet s nekom drugom osobom, a ne s onom s kojom trenutno ležim u krevetu!

Zar se ta ekipa ne zapita zašto im se netko drugi sviđa, zašto se vide s drugom osobom? Očito je lakše izgubit se s tom drugom osobom na nekoliko sati ili dana u mjesecu i zaboravit na probleme i odnos s osobom koja je doma. Očito je da ljudi, sve više i češće idu linijom manjeg otpora. Ili po novom veze i brakovi funkcioniraju po principu, ja varam, ti varaš?

Za mene taj princip nije normalan! Za mene opcije da varam svog partnera ne postoji jer smatram da se problemi u odnosu ne rješavaju na takav način i radije izađem iz postojećeg odnosa ako vidim da za mene to nije to nego da sjedim na dva stolca. Za mene to opcija do sada nije bila i nadam se da neće.

Nažalost, našla sam se u ulozi treće osobe i u svom krugu prijateljica brojim barem 4,5 osoba koje su također zauzele tu nezavidnu ulogu ljubavnice. I toliko sličnih priča sam čula u zadnjih godinu dana i ne mogu da se ne pitam, gdje je nestala vjernost?

Iako sam se i sama našla u trokutu, nije mi jasno kako neki paralelno mogu sjedit na dva stolca? Kako misle da je ok lagat svima oko sebe? Jer kad si u trokutu, moraš lagat, moraš! Lažeš doma osobi kako bi se vidio s trećom, lažeš trećoj da ne spavaš doma s prvom. I najbolje su mi one žene koje kažu, rekao mi je da ne spava s njom doma, kao odnos im je totalno sjeban. Neee drage moje, ne, oni kad legnu u krevet se gledaju. Wtf, tko puši te priče?

A izlika, ostajem s njom zbog djece! Od te rečenice instant dobijem proljev!  Ma može frajeru, da ostani zbog djece u tom nekvalitetnom odnosu jer da, djeci je baš super slušat kako se starci svađaju jer ti opet nisi došao doma s posla do 10 navečer ili si i ovaj vikend morao na službeni put. I da, klincima je super gledat mamu kako plače jer da plače, jer je svjesna i osjeća da se nešto zbiva, al nije sigurna što ili si ne želi priznat. Je, super je klincima slušat tišinu za nedjeljnim ručkom.

Uvjerena sam da svaka žena kad ju muškarac vara ZNA, samo je stvar želi li si to priznati. Zna, sigurna sam da zna i osjeti, a na kraju krajeva vidi promjene u ponašanju, odjevanju, češćim izbivanjima... svaka žena zna.

Ali kako priznat sebi, a onda reć starcima, obitelji, prijeteljima i kolegama da je brak gotov, da nije uspjelo. Malo, samo malooo ljudi će razumijet, bit podrška i reć: stara, ma bolje da je gotovo, šta će ti farsa od braka. Budi sretna da je sad kraj, a ne kasnije! Aj proći će to sve i bit ćeš ok. I bit tu za tebe dok grliš wc školjku jer sad treba proć i faza autodestrukcije…

Ali nažalost, ovo nije Amerika, ovo je Hrvatska i koliko god mi to nijekali, naše društvo je jebeno zatucano i tradicionalno.
I gledam Amerikance i tamo je sasvim normalno i prihvatljivo udat se 2, 3 ili 4 puta tijekom jednog života, a kod nas, ajme nema veće sramote od 2 puta stat pred oltar!
Al zato nije licemjerno varat svoje partnere i svojim odlukama i postupcima najmanje 2 odrasle sobe i  djecu učinit beskrajno nesretnim, izgubljenim i frustriranim? Zar to nije licemjerno?

Živilo naše društvo gdje je prihvatljivije varat, nego se razići!

Mogli smo imati sve

a imamo ništa.

Ovu rečenicu sam toliko puta čula i sama izrekla da mi je fizički muka kad ju čujem ili pomislim na istu, ali čovjek ne može protiv sebe.

Da, mogli smo, ali nemamo. Da, bilo je, ali više nije. Da, mogli smo, fucking smo mogli, al nismo!
Nismo preživjeli i da, nije tu više i da, nije tvoj, iako nikad nije niti bio jer ljudi se ne posjeduju. Ljuti me što se pre, pre, pre često vraćamo na prošlu priču, koja je da je trebala biti, ne bi imala riječ prošlost u sebi budimo realni. Da smo trebali, uspjeli bismo i bili bismo sada u ovom trenutku, ali nismo. Svjesna sam da dok god ju izgovaramo da smo u prokletoj crnoj rupi zvanoj prošlost.

I kako živjeti u sadašnjosti, kada se stalno osvrćemo nazad? Kako graditi sada, kad vuče nas nazad…
I godine tako idu i mi još uvijek vičemo ˝A mogli smo imati sve…˝ I nesvjesni od stalnog gledanja unazad da trenutno imamo ništa. Kako bismo i imali išta kad ne vidimo od poveza na očima. Poveza onih nekih dana kada bili smo sretni.
Stvar kod dugog nošenja poveza je da kad ga i skineš i imaš dovoljno sreće da ugledaš nekog, taj netko nije dovoljno dobar, pametan, duhovit, galantan, visok kao onaj zbog kojeg smo povez stavili. Slika koju smo stvorili s povezom nije realna, a kako i može biti kad nismo vidjeli, već smo bauljali u mraku i stvarali svoju sliku koja nema veze sa stvarnošću.

Neki od nas trude se više maknuti povez, a neki ga još više stežu i drže se za nešto što je bilo. Osobno, trudim se povez što prije maknuti, širom otvoriti oči i gledati ispred sebe jer znam da moram, zbog sebe. I jako je teško i ponekad traje dulje nego što to želim, ali znam sa se moram natjerati što prije ga skinuti i raskrstiti s prošlošću. Znam da je oporavak od predugog nošenja poveza predugačak jer prošla sam to previše puta sama i s ljudima koje volim. Svaki puta si kažem da neću tratiti vrijeme jer isto prebrzo leti da bih ga provela slijepa kad već osjet vida imam.

Nažalost, neki to ne mogu i nose povez godinama i ne vide ono što je ispred njih, a vrijeme prolazi i shvate nakon par godina da je prošlo već par godina i onda im je tek loše. I onda su frustrirani i jako ljuti na sebe jer su si to dopustili i nikoga ne mogu okriviti za nošenje poveza tako dugo osim samog sebe. 

Ono što mi predstavlja problem je da ne znam kako pomoći ljudima koje volim da skinu povez prije nego prođe par godina! Postoji li univerzalno rješenje/pomoć ili jedino što mogu je biti tu uz njih dok nose povez? Ono što radim je da sam spremna i 1000 puta ponoviti da to nije to, da je on ovakav i onakav i da treba naprijed, da je on sigurno krenuo naprijed... Najradije bih bila toliko slobodna i ošamarila tu osobu koja i dalje trubi kako su mogli imati sve, ali ne mogu to učiniti jer ih volim. Također, znam da to neće skinuti povez s njihovih očiju jer jedino tko može skinuti povez smo mi sami! 

I učinimo mi to kad imamo dovoljno snage sagledati njega, naš odnos i trenutnu situaciju realno, a do tada nabavite prijatelje s debelim živcima jer mogli ste, ali NISTE!

Mrvice

Pamtim samo sretne dane, a ružni me obilježe za cijeli život. 

 

Svaka rana ostavlja trag, u nama, u srcu i mozgu. Često nismo niti svjesni da sami sebe ranjavamo, svojim odlukama i postupcima. A kad kažemo da nas je netko drugi ranio, lažemo jer nitko nas ne može raniti ukoliko mu SAMI to ne dopustimo. Ali puno je lakše okriviti nekog drugog, nego priznati da smo sami sebi najveći neprijatelji, zar ne?!

Kako sami sebe ranjavamo? Svakodnevno i svjesno. Neki nisu baš veliki mazohisti, iako vjerujem da svi jesmo, barem mali. A ja, ja sam prokleti prvak u samoranjavanju, vrlo često mi to kažu frendovi, a i sama postajem svjesna istog. Previše toga nanosim si sama, a očito to ide iz prirode moje osobnosti: možeš sve i moraš biti prva, najbolja pa čak i u ovome, budala! Ne znam više kome što dokazujem, sebi, njima, vama... Ako će ikad na Olimpijadi bit disiplina kako raniti sebe, zlatna medalja 100% ide meni.

I ranjavama se svaki put kad uđem u odnos koji je od starta osuđen na brodolom. Od starta svjesna da će me isti odvesti ravno u sranje. Pa šta onda ulaziš u isti, pitaju me? E to se pitam i sama i svaki put dolazim do istog odgovora. Ono što želim, a to je sve, nemam pa prihvaćam mrvice. A zašto mrvice, kako te to zadovoljava pitaju me mnogi? Razmišljam ovako, da čekam nešto više od mrvica umrla bih od gladi! Već 6 i pol godina čekam nešto više i kad je čovjek gladan, uzet će i mrvice samo da preživi još koji dan.

Osoba sam koja smatra da me mrvice mogu održati na životu dok ne dođe, kaže moja draga prijateljica, pravi komad (mesa)! Koliko je pametno i dobro uzimati mrvice? Ne znam ni sama, ali sigurna sam da se ne želim za 20 godina pitat, što bi bilo kad bi bilo… Ne želim ne proći, ne iskusiti, ne biti uzbuđena i sretna pa barem i na kratko. Svjesna da posljedice nekih postupaka i uplitanja u sranja jesu tuga, suze, razni ne lijepi osjećaji i stanja, ali i dalje sam spremna riskirati i baciti se. I čvrsto vjerujem da su me sva dosadašnja iskustva oblikovala u osobu kakva sam sada i iskreno ne mogu si zamisliti da sam imalo drugačija nego što jesam.

Još jedan moto kojim se često vodim je, kako znati što želiš, ako ne probaš!
I mnogi se sa mnom neće složiti i često me pitaju pa zar ti baš sve moraš probati? Ali nisam ovdje da tražim vaše odobravanje, jedino čije mi treba je moje. Savjet ću uvijek rado poslušati, ali na kraju svi  tako i tako uvijek učinimo ono što želimo, mislimo i kako osjećamo.
Do nekog drugog posta možda se i malo opametim, al samo možda.

Sise na izvolte

Ovaj post upao je ili bolje rečeno ispao je neplanirano jer vikend mi nije pokazao zube, već sise.

Ušetala je na crvenim štiklama, u crvenom kostimu s crvenim ružem. Ali sve bi to bilo ok da nas ispod sakoa nisu pozdravile one. Sa samo jednim gumbom oko visine pupka, ispod sakoa nije bilo apsolutno ništa osim njezine kože. I tako su nas njezine maličke pozdravljale cijelu večer. I da se razumijemo žena ima fakat lijepe grudi, ali zar su ih svi trebali vidjeti?
I mogu samo mislit kako je bilo muškom rodu, brijem da nisu znali kako se zovu, gdje su i što piju. Jer meni su upadale u oči, a oni su jadni izgubili oči, oslijepili na par sati, sam Bog zna kako su došli doma. :/

Oni koji me poznaju, znaju da u ovom postu nema LJ od ljubomore, već ne mogu, a da se ne zapitam ZAŠTO? Zašto na takav način odlučujemo privlačit pažnju? Cura je stvarno zgodna i što njoj to treba? Ako je željela ulovit frajera za sex, mogla je i bez toga je oni bi tako i tako pali na tijelo, dugu crnu kosu, pune usnice, velike crne oči…
Da se razumijemo, ovo također nije osuda jer svima nam se zalomilo kroz povijest izlazaka da smo obukle prekratku minicu il majicu s predubokim izrezom i tu i tamo je ispalo van više nego je trebalo.

S malo više godina i ozbiljnosti, gledam to na način da se pitam ZAŠTO to žene rade? Zašto sam i sama to nekoliko puta napravila, svjesno stavila atribute u prvi i jedini plan. Zar nemamo nešto više od sisa i guzica za pokazat? Što nam je u glavam kad se svjesno odlučimo svima sve pokazati?

Mislim da drugi odgovor, osim čiste želje za pozornošću, koja nam svima treba, a neki je očito ne dobivaju doma pa odu van i traže je beskompromisno i ne postoji. Egotripovanje, narcisoidnost i želja za pažnjom kod svih nas postoji, ali ponekad, nažalost, prelazi granicu dobrog ukusa. Ovakvo izlaganje kojem sam sinoć posvjedočila nosi i svoje minuse jer ako pokažeš meso, ne mogu te gledat nikako drugačije već kao komad mesa, zar ne?
Sigurna sam da je slika koju muškarci stvaraju uzbuđujuća, ali da i nije najbolja koju mogu dobiti. Slika je površna i ako želiš samo zabavu, to je ok, ali za nešto više s tim dojmom teško ćeš postići.

Naravno, svatko zna što traži i što želi kad se sprema za izlazak među ljude, ali treba biti svjestan dojma koji ostavljaš na druge. Nadam se da curke koje se odluče predstaviti tako ne rade to često jer u mom slučaju to je stvar prošlosti, ne sadašnjosti. Živjelo odrastanje i zrelost!