Samo kurac...

Onokad svedes svoj bit, bitak i esenciju na mali dio anatomije, that it is just sad, and sometimes funny, as wtf. should I do with your dick pick?! Trebala sam ih skupljat i postat rich and famous :)

Salju ljubavnici, kolege, prijatelji, nepoznati, salju, svi salju... Bilo bi zanimljivo skupiti dnevni obrtaj slika kita preko online komunikacijskih platformi..mislim da bi se skupilo nekoliko milijuna, ako ne i bilijun obnazenih slika.

Imam razumijevanja uvijek i na primjer veze na daljinu; vecinu dana imas whatsapp, viber, skype... kao jedino sredstvo komunikacije i interakcije, ali ne mogu razumijeti prvi ulet i odmah naked pick!

I koliko sam samo profila frajera na dating apovima uocila koji pokazuju torza, i intimne dijelove tijela, i uvijek se pitam kaj's glavom frajeru, kaj? Kao ti mislis da ces nekog dobiti, privuci jer imas plocice i veliku kitu (i ovo je jako subjektivno)! Ej...a da mi prvo pokazes interese, navike, stavove, sebe, a onda svoje tijelo i opremu?!  Ako je to jedino sto mozes pruziti...onda je to stvarno tuzno, jakooo, jako tuzno.

I tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi...nije osuda, vec samo pomoc curkama koje misle da im frajer s takvim uletom moze ista, osim 15-20cm (cast iznimkama i u jednu i u drugu stranu metra), pruziti! NIKADA od njega necete dobiti razumijevanje, podrsku, vrijeme, razgovor, pravog partnera jer to su ljudi koji su ocito jos sjebaniji od nas koji to prihvacamo. S obzirom da sam primila poruke citacica bloga, ovo pomaze pa zato i pisem, jer svima nam je pomoc potrebna, s vremena na vrijeme.... I dugo sam vremena mislila su takvi frajeri cool, kao vidi ga frajer je, to su pickice, velika EGA, mali ljudi, toliko mali, mikroskopski mali jer nemaju nista drugo osim tog uda, nista oni jadni nemaju, mozes ih samo zalit na kraju dana.

Savjet, s takvim tipom muskaraca, delete, block, fuck off and ignore su jedino sto pomaze! I nema svida mi se, promjenit ce se...kaj ti se svida na covjeku koji ti je pokazao samo kitu? A promjenit ce se, nece!

Ali da se razumijemo, tesko je, znam da je, ako imas problem sa samopouzdanjem pa je any attention, better than nothing, ali vjerujte mi, kad ti jednom netko pokaze sto je ljubav, onda je sve nakon toga drugacije :) Kad te netko voli, naucis voljeti sebe, ako to prije nisi znao... S ljubavlju sebe, dolazi stav, promjena ponasanja i odlucnost, stoga radije dajte priliku i vrijeme nekome tko vas voli i nemojte gubiti vrijeme ne jebace, oni vas nece nista nauciti!

As one of many, with same mindset said to me, mogu pruziti krevetnu gimnastiku... Nazvali je gimnastikom, sevom, jebanjem, karanjem ili seksom... one message guys; When you have a good big heart, you don't need a good big cock :)


P.S. nema dijakritickih, english/german tipkovnica ;)

Mislila sam...

Mislila sam da nam je sudeno... Sudeno...Nesto sigurno je, ali ne MI!

Mislim da nikad nisam ispricala ovu pricu, ovdje, barem.
Spomenula sam je suptilno i vise puta, ali nikad do kraja, jer mislila sam da je nas kraj sretan i da nece zavrsiti ovdje, medu nesretnim pricama... Ali je, zavrsila je, kao i sve prije i poslije...
I sada ti u svojoj, ja u svojoj, ne nasoj prici.

Zasto sada, 2 godine nakon zadnjeg druzenja i 5 od kada smo se prvi puta sreli.... A zasto ne!

Mislim da nitko ne moze objasniti zasto se od nekih ljudi ne mozes rastati iako si viknuo ZBOGOM preko nekoliko puta....Naucila sam da su rastanci od nekih ljudi tezi, nego od ostalih, ali isto tako da se od pravih ljudi, nikada neces trebati rastati i cak i ako viknes zbogom, naci cete nacin da to ipak bude dovidenja!
I sada mi je drago da smo se rastali....srece nikada nije, niti bi bilo izmedu nas dvoje. Uvijek bi to bila ona ista muka, tko i kako, zasto i nikako... Mislila sam...ocito sam krivo mislila.

Bilo si prva osoba s kojom sam mislila da su partnerstvo, brak, djeca moguca, ali ocito sam samo bila mlada i zaljubljena.
Mislila sam.. da smo jaci i da bez obzira koliko puta se spojili i rastali, da cemo na kraju zavrsiti zajedno... Ali nismo, sretan si s njom i drago mi je, jer svatko zasluzuje srecu!

I kazu  ljudi, svi zasluzujemo drugu sansu... Da, kostala je mene tvoja druga i treca sansa sijedih, bora, gro etanola i jos vise suza i nespavanja, ali ne zalim jer nije zivot za zaljenje, vec za zivljenje! Ne zalim jer sada je prekasno za to, sada je vrijeme da budem sretna, zbog sebe.

Razisli su nam se putevi, kao i puno puta prije, ali zasto pisem i zasto sada? Znam da nisam jedina koja ne moze pustiti... Iako se pustanje cini teskim, puno vece posljedice uzrokuje ostajanje, ostati u odnosu koji nas nikada nece uciniti sretnim, uz osobu koja nas nikada nece postivati i voljeti kao sto to zasluzujemo...
Osoba koja ne cijeni nase vrijeme, trud, ljubav, razumijevanje, podrsku, osmijeh, zagrljaj, topli obrok koji im skuhas... Jbg. to je tako, naletis na nekoga i mislis, nadas se da je to prava osoba za tebe, ali pokaze se drugacije pa radije pustite, nego se mucite!

Tesko je, mjesecima i godinama, tesko je i dok nadete novu osobu i pocnete graditi s njom, uvijek je tesko pustiti te ljude za koje smo mislili da su pravi, ali da jesu, ostali bi, bili bi, tu uz vas...ako ih nema, nisu pravi... Pustit ih i ne mislite jeste li pogrijesili... Ukoliko jeste, vec ce se zivot, vi, stvari posloziti da se opet nadete i budete, kad tad! 

Laži, laži, laži se

Za punih 308 dana (ne)poznanstva, za sve propuštene minute i sate u kojima smo se mogli smijati, grliti, gledati, pričati, šetati, ljubiti, plesati, piti, sexati...

Za sve sekunde, minute, sate, dane i tjedne provedene u jadu jer vidjeh seen, a odgovora nema, danima, ponekad tjednima, čak nikad...

Za sve dane koje sam mislila da mogu bez tebe, za sve dane u kojima sam se lagala da sam dobro i da me ne tangira što se nismo vidjeli tjednima il mjesecima...
Za sve dane čekanja u kojem sam samu sebe ubila, za sve neprospavane noći, za sva u suzama utonuča u san, ali i za sve leptiriće u želucu kad sam te vidjela, za svaki tvoj iskren, dubok pogled i još jači zagrljaj, strastven poljubac i nježan dodir...

Za iskrenu priču i skidanje kože i mesa dok me gledaš u oči i kažeš da si sjeban i da ništa ne možeš dati/pružiti i da je bolje da si sam, da je bolje da si sam, da me ne želiš sjebat...

Za sve sekunde na koje sam mislila na tebe, za sve suze koje sam isplakala jer su emocije od ljutnje, želje, tuge...bile jače od mene i samo sam mogla plakati, danima...

Za onu smrtno hladnu proljetnu nedjelju u kojoj sam samo željela nestati, izbrisati se s ove planete, otići i nikada se ne vratiti.
Za sve lažne osmjehe koje sam nabacila kad su me pitali kako si? I za sve laži koje sam si ispričala, za svako opravdanje sebi i prijateljima koje sam smislila zašto nisi tu, zašto se nisi javio, zašto nisi pozvao, zašto me nisi pitao KAKO SAM! Za sve te laži, samoj sebi i drugima, za sve laži tebi jer sam vješto glumila ledenu kraljicu dok sam se u sebi raspadala kao kula od karata...

Za sve laži tebi, prijateljima, sestri, mami, kolegama, SEBI...za sve...oprostite mi!

Laži, laži, laži se, ti to radiš najbolje!

Ništa i SVE

I pita me, kako ide, a ja rekoh ništa...ništa ne ide.
Mi smo ništa, ovo je ništa, posao je ništa, sve je ovo jedno veliko NIŠTA!

Iluzija da gradiš, da imaš, žiliš se ovdje i ondje i opa sve u jednom momentu može postati ništa.
Kako smo mali, mi mali ljudi... ustvari što možemo reći da smo izgradili, sva čuda davno su nastala prije našeg doba, jedino što smo izgradili su čipovi, tehnologija i jebeni neboderi, to je sve što smo učinili, generacije derača neba i tehnologije koja će nas sve sjebat.

Ljuta sam, kažu piši, a ne mogu disati od pritiska, tuge, ljutnje, suza...
Što mogu! Pobjeći, Gdje? Kada? I nije cilj pobjeći, pravi uspjeh je pobjediti sebe i svog najgoreg neprijatelja, strah!

Ne želim više ove postavke, ovi setingsi mi se ne sviđaju, može restart pa ponovni play, ha? Ali ne ide baš to tako...Ponekad želim da smo roboti pa kad zapne izvadi dio, podmaži s WD-40, zamjeni i piči dalje. Istrgaj tu crvenu žicu, uzmi izolir traku, zaljepi, zakrpaj i kreni dalje. Digni se s poda, uključi u struju, jedi, spavaj, diši, otvori oči kao da ništa jučer nije bilo, ali meni, meni je bilo SVE!

Priznati nekome da ga voliš, za sjebano emotivne kriple kao što sam ja je jebeno teško...prije bih si ruku odrezala, nego rekla muškarcu da ga volim... Jebeni ego, ponos i najviše strah, strah brutalni, strah od povrijeđenosti...
I tako odlazim već n-ti put jer lakše je otići, nego ostati... I nakon 2 godine pisanja bloga, sigurna sam da ime istog ide mene, da upravo mene! Ja sam ta koja nema muda, nema ih već godinama, izgubila sam njih i sebe. Izgubila sam SVE u NIČEMU...
I lako je tako upirat prstom u vas muškarce bez muda, a ne zaviriti i u svoje hlače, licemjerno znam! Ali vadim se, ok, kopam ko u jebenom rudniku, pokušavam, nije brz, a tek nimalo lak proces mijenjati sebe, to je najteži zadatak na koji sam naišla, ali punim srcem vjerujem da je to proces koji te najviše ubije, iscrpi, ali i ispuni! Kako je teško raditi na sebi, brutalno, boli me fizički tijelo od borbe same sa sobom...

Mislim da sam došla do deformacije kao posljedice naprezanja i koji je sljedeći pojam u rječniku jednog znanstvenika fizičara, pucanje! Da, da, točka pucanja...  Mislim da je OK puknuti kako bi se mogao sastaviti ponovno nekom od metoda, kojom? Ne znam ni sama, ali znam da biti iskren prema sebi, plakanje, razgovor sa samim sobom i najboljim prijateljima pomaže. Mislim da nesebična ljubav također transfomira, ali teško je u ovom svijetu biti nesebičan, svi smo sebične svinje, neki manje neki više.

Ako si pomognem...napisat ću i knjigu ili ću za džabe u parku, ulici i baru pomagat izgubljenim dušama. Jer nam ne želim ništa, želim nam sve jer vjerujem da samo mi ljudi iz ništa možemo napraviti sve, ako dovoljno ustrajno radimo!

King size bed

Sjedim i razmišljam kako sam prije 4 godine ušla u stan u kojem i danas sjedim i pišem.
Prije sad već skoro 8 godina kada sam skupila sve što imam, a bilo je to malo, i otišla iz roditeljskog doma, bez plana, para, s odjećom i obućom i malom telkom iz `91...

U skoro 4 godine selidbe po Zagrebu, iz kvarta u kvart, upoznala sam nekoliko cimerica, čula mnogo zanimljivih priča; pokvarenih bojlera, perilica rublja, poplava u stanu od kiša il puknutih cijevi u kupaonici... Sve je to iza mene i točno prije 4 godine ušla sam, kako se kaže, u svoj na svome.
Nema više stanodavaca i rente, nema više kreveta u kojem ne znaš tko je prije tebe ležao il da ne kažem nešto drugo radio :D

Stres i umor izazvan višednevnim i višesatnim obilascima centara i salona namještaja nakon 2 mjeseca potrage zamjenio je feeling sreće i zadovoljstva da imaš sve i da seliš na svoje. Feeling kad uđeš u stan u kojem znaš da te nitko ne može i neće tražiti da odeš i da je baš onakav kakvog si ga sam namjestio/zamišljao je neopisiv!

Stan u kojem dok sam tražila namještaj za isti, bila sigurna da ću stvoriti zajednicu, i ne onu tipičnu, tradicionalnu s djecom i vrtom, ipak to nisam ja, već samo partnersku.

Tražeći krevet za spavaću sobu samo sam razmišljala kako želim imati velik krevet u koji ćemo se zajedno uvući i bit će nam toplo, prostrano i lijepo. Krevet s dobrim madracom i dovoljno velik i naravno nov, kakav u podstanarskim stanovima rijetko možeš naći.
Zamišljala sam i bila sigurna kako mi treba 180x200cm spavaće površine za tog momka i mene... 4 godine nakon i dalje sama ležim u tom krevetu i mislim si jebote, life is never what you want or plan. Ispalo je da je krevet za dvoje zapravo za jednu osobu po dijagonali :D


Uskoro selim iz tog stana i emocije variraju od euforiije do velikog čudovišta zvanog strah. Strah da sam opet na početku, kao prije 8 godina i da opet moram tražiti, rentati, stvarati, namještati... i to sve u novom gradu i baš me zanima kakav ću krevet imati jer i ovog puta sama neću birati.

Što je ljubav?

Nedjelja, topla… a tako hladna. Ona koja ledi krv u žilama, izaziva hipotermiju cijelog bića, čak neku neobjašnjivu paraliziranost.

Promatrala sam je cijelo vrijeme, pokušala se uspraviti, ali nije mogla.. Vidjela sam bol na njezinom licu, skoro si je pojela obraze jer mislim da je htjela osjetiti fizičku bol, više od ičega, kako bi ona unutarnja, emotivna barem na sekundu bila manja.

Mišići su joj zakazali, nije mogla stajati, pogled joj je bježao malo prema visinama, a malo prema zemlji…Mislim da je željela samo ili odletjeti što dalje odavde ili leći duboku u zemlju jer ovdje sigurno nije željela biti.

Pratio ju je, i ne zna zašto, brinuo se valjda, ne zna. Šutio je, a ona je hodala ispred njega jer nije ga mogla pogledati, znala je da će se raspasti, ako ga pogleda u oči. Na momente je hvatala zrak koji nije ulazio u pluća jer je bio zatrovan, lošim osjećajima, još jednim ne mogu, ne znam, nisam spreman, ne želim… Koliko je samo to puta čula u zadnjih 6 godina, mislim da ona stvarno više ne može. Iako na momente mislim da će kao i uvijek, nakon nekog vremena opet moći otvoriti svoje previše puta ranjeno srce, a ponekad mislim da više uistinu nema snage sve to prolaziti.

A samo je željela biti sretna, u tom trenutku… Mavi nikada nije bila osoba koja je planirala na dugo, ona je samo htjela sada biti sretna pa kako završi, a uvijek završi… I još jedna unhappy priča dovela nas je da preispitamo sve.

Dugo smo pričale i shvatile da je ovo nisam spreman, ne mogu, ne znam ustvari njezina jeka, o da, Mavi nije spremna i ne zna. Nakon godina nekvalitetnih, nedefiniranih, neozbiljnih odnosa, njezina percepcija veze s muškarcem je sranje, kao i ti odnosi. 

Nije to to, rekla sam joj ljubavi, ali to što ti želiš nije veza, to je trenutak. Znam da si osoba koja živi od danas do sutra i da je mindset dok ide, ide tvoj, ali to nije ispravno, ako želiš ono pravo.
Ali, nema ali Mavi, to što ti želiš tj. što ti je ok, nije ok… Veza nije pa ok, vidjeli smo se prije 5 dana, a čuli prije 6, to nije veza, zašto to tako nazivaš? Pa ne znam.

Mislim da se Mavi izgubila u svojim nedefiniranim, nekonstantnim odnosima koje je imala zadnjih par godina, žena ne zna što je pravo, a što krivo.
Mavi, pogledaj oko sebe parove, planiraju ljetovanje zajedno i vikende, provode kvalitetno vrijeme zajedno, a ti kao imaš nekog i planiraš sve to frendicama i s nama si za vikend, a ne s tom osobom…  To nije normalno Mavi, tako se ne grade odnosi.
I kaže ona, ali ja sam drugačija i znamo da je, svi znamo da je ona posebna…  Ali Mavi, ne možeš tako upoznati ljude, ne možeš niti znati tko su, kad se nađete u 5 ujutro nakon što ste svatko sa svojim društvom izašli van i eto sad idete kod tebe doma i da provest ćete 10,11 sati zajedno, ali Mavi, barem 5 ćete spavati, a prva tri ste bili pripiti. Mavi to je sranje, tako se ne grade veze i ne upoznaju ljudi! Ali, nema više ali Mavi!

Brinem se jer ona ne vidi, ne zna što je pravo i nadam se da će otvoriti oči, vidjeti i napokon osjetiti ljubav. Da će joj u život doći muškarac kojeg će, kad joj se auto pokvari, nazvati i on će doći, kad je sretna, sreću podijeliti s njim, putovat će i plesati zajedno na festivalima, da će je zagrliti kad je tužna, nasmijati kad je ljuta i složiti sendvič kad je gladna, odvesti u kino, čvrsto primiti za ruku i oko struka da ne padne jer je obula previsoke pete :)

Kako joj želim tog pravog, sređenog, znam što želim muškarca jer ona to zaslužuje. Zaslužuje jaku osobu pored sebe, a ne izgubljene dječačiće koji ne znaju kako sami sa sobom, a kamoli u paru.

I pitam je, Mavi, što je ljubav? A ona kao iz topa, ne znam! I kako bi znala, za osjetiti ljubav trebaš biti u duljem odnosu od 4 mjeseca, provoditi kvalitetno vrijeme, zajedno proći i lijepo i ružno. I možda je ona samo djevojčica, baš kao njezini dosadašnji izgubljeni dječaci, koja ne zna i ne može jer nikada nije osjetila ljubav…
I samo joj želim da osjeti pravu ljubav jer ovo je sranje.  

Prokleti Hollywood

Obećah si da neću pisati dok je svježe jer u tom trenutku jedino što može van je neki ljutnjom, jadom nabijeni post, ali imam veliku potrebu pisati, ne samo u svoju bilježnicu koja mi stoji na krevetu i svaku večer jadna trpi zlo i naopako...

I neka ovo bude iznimka i ide sve van friško i toplo, kao onaj burek koji smo podijelili u 7 ujutro nakon izlaska... Ovo napisavši mi nije dobro, ali ok, bit će dobro, I just need time...

Jesam, konfuzna sam i najvjerojatnije će ovaj blog post biti za ku..., ali takvo je stanje... i vidim da će bit puno točkica...hahaha

Vratimo se na Hollywood, prezirem ga jer tamo ništa nije stvarno. Ti filmovi nemaju veze s mozgom i realnošću. Što je s nama koji smo stvarni, kako se pomiriti s još jednim unhappy endom...

I umjesto happy enda, dobila sam priču o ženi, slomljenoj, nemirnoj i nesretnoj… Žena za koju se sad drugi, koji je vole i kojima je stalo brinu, nakon što je onaj zbog kojeg je slomljena neće pitati kako je… Jer on ne može!

Hvala frendovima koji donose hranu, koji zovu, šalju poruke i pitaju kako sam jer žele vidjeti opet onaj topao i iskren osmjeh koji je krasio moje lice prije još jednog lošeg scenarija koji smo zajedno napisali, ili možda ja nisam imala veze s tim, već sam upala kao još jedan sporedni lik u njegov film?!

Da, hrane me jer ja samo želim nestati, a svi znamo kako Christian Bale nestaje u The Machinistu i to sve zbog jednog Psiha!

Žena koja leži na podu u hodniku nakon što je nekako smogla snage i obukla se za posao, ali ti prokleti žniranci, njih nisam mogla zavezati, već sam legla kao Titanik na dno Atlantika i ostala tako ležati satima, samo je sada Atlantik bio moje more suza…

Ovo sve, zvuči vidi je, pička, ali ja jesam pička koja se uvijek digne, ali dajte mi malo, barem malo vremena da uronim u Hollywood i zamislim si kako bi bilo super da ovo sve nije stvarnost, da ovi osjećaji nisu stvarni, već je sve super i kao u većini filmova, ovo je happy end. 

I dajte mi da zamislim da moj Richard Gere dolazi nakon što se Julia pomirila da ga više neće vidjeti, zagrliti, osjetiti…Dajte mi, barem na trenutak film u kojem je sve okej i u kojem se smijem. Dajte mi film u kojem on zna što želi, može i u kojem je on moj super junak koji je dovoljno jak da se bori sam protiv sebe i svih, za mene,  jer vjeruje da se borba isplati! I zna da sve loše nestaje dok smo zajedno i da je u dvoje lakše i ljepše i zato se bori jer ja sam tu, samo me treba zgrabiti kao Spiderman Gwen! Eh, da je ovo Hollywood ja bih sada bila sretna!

Jebem ti Hollywood!