Skrivača

I 20, 30 , 40 i više godina kasnije još uvijek se igramo skrivača. Jadna li smo bića mi ljudi!
Skrivamo se non stop i to SVI, svi do jednog; muško, žensko, slavni, ˝smrtnici˝, stari, mladi, gay, straight, Hrvati, Indijci, Brazilci…

Logično mi je da se sakriš kad si učinio nešto što nije po zakonu, npr. pokrao si milijune, logično mi je da i sakriješ polarne medvjede u podrum jerbo ih je ilegalno ubijat, ali mi se skrivamo i za postupke koji su sasvim zakoniti, prirodni čovjeku?!

Skrivamo se dok jedemo, a to je jedna od čovjekovih potreba. I da, najčešće se punije osobe skrivaju dok jedu i uvijek viču, ne, ne, ne nisam to ja pojeo/la. Skrivamo se i dok obavljamo druge fiziološke potrebe, znate na koje mislim :)

Skrivamo se dok se presvlačimo, dok jedemo, dok se peremo, dok gledamo zgodno bićence preko puta šanka, skrivamo se s ljubavnikom i skrivamo se od prijatelja koje baš sad ne bismo voljeli pozdraviti…

Skrivača su nam svima očito najdraža igra iz djetinjstva i toliko nam se omilila da smo je odlučili igrati do kraja života. A zar nije jadno da se skrivamo do kraja života? I kakav život uopće možemo voditi ako se skrivamo? Rekla bih, jadan!

Svatko bi se trebao zapitati od koga ili čega se ustvari skriva? Mislim da jedini i pravi odgovor glasi, OD SEBE SAMIH, da od sebe samih se skrivamo jer se očito sami sebe, svojih postupaka, odluka i emocija sramimo kad ih tako vješto skrivamo od drugih.
 

I ne znam kako smo došli do toga da se sramimo onog čega se ne bismo trebali sramiti jer nas baš to čini ljudima, od krvi i mesa kako vole u narodu reći. Sramimo se osnovnih ljudskih potreba, a kad lažemo i krademo jedni druge, e toga se ne sramimo, wtf!

I čini se meni da se sve izokrenulo, a kada i kako nam se to dogodilo, e to možda veće sile od mene mogu odgovoriti. I ne sramimo se kad kolegi zabimo nož u leđa! Ne sramimo se kad bacamo smeće po ulici ili besramno pljujemo i pišamo na istu! Zašto se ne sramimo što nismo pomogli potrebitom kad mu je pomoć bila najpotrebnija? Zašto se ne sramimo kada od bivših ljubavi okrećemo glavu na cesti? Zašto se ne sramimo kada lažemo bliskim nam prijateljima i obitelji?
 

Sakrili smo se u duplje u kojima vidimo samo sebe, okrutni smo jedni prema drugima, povrijeđujemo ljude prečesto i prejako i to bez ikakvog povoda ili logičnog razloga, već nam je u datom trenutku to baš odgovaralo pa smo to učinili bez obzira na sve.
Gdje smo se pogubili u civilizaciji koja mi se se svakim danom čini da je sve manje i manje civilizirana?

Očito je da se moram pomiriti da cijeli svijet ne mogu promijeniti (utopistu i idealistu to je takooo prokleto teško prihvatiti), ali mogu jasno i glasno napisati da u sljedećoj i godinama ispred nas želim da se svi skupa ne skrivamo više!

Želim svima da ste prvenstveno iskreni prema sebi, a onda i drugima. Da imate hrabrosti napraviti ono što želite i što vas usrećuje koliko god to drugi ne odobravaju ili ne razumiju. Da ukoliko vam se netko sviđa, recite mu to i pokažite! Ako želite reći roditeljima što ih ide, recite jer jedino ćete tada biti ispunjeni i zadovoljni sobom. Ako želite zavijati na Mjesec, zavijajte jer nikoga time nećete povrijediti.

I za kraj; tko se nije skrio, magarac je bio, a ja kažem bolje magarac, nego konj ;)

Mlađe je slađe

Klišej, znam, ali istina je! I ne mislim na mlađe dečkiće jer po tom pitanju sam slaba, ako govorimo o iskustvu, a ovdje se piše iz iskustva. 

Do sada nisam bila u odnosima s mlađim dečkima jer mlađe baš i nije po mom guštu i ne zbog predrasuda; kao što oni znaju o životu, gle ih balave, već ih jednostavno ne zamjećujem i nisam se do sada susrela s osjećajem da želim nešto više s nekim tko ima 20 godina.   

Nakon par iskustava sa starijim (cca 6,7-10 i ponekad više godina) muškarcima, savršeno mi je jasno zašto stariji muškarci, a brijem da je identično i sa ženama, vole mlađe partnere. S obzirom da ne mogu pisati o iskustva sa starijim tetama od sebe, a ni mlađima, vratimo se na starije tipove.
 

Budimo realni, većina žena, da, da drage žene jesmo, u većini smo pasivnije i ozbiljnije od muškaraca. Kad dođu godine zrelosti žene su najčešće uštogljene, ozbiljne, nabrijane, neopuštene, pasivne... u usporedbi s muškarcima.
Smatram da to dolazi iz odgoja i očekivanja društva jer na nama je puno više briga i obaveza, prvenstveno obiteljskih i uvijek nam se govori brini o ovome, brini o onome. Činjenica je i da smo drugačije od muškaraca i (pre)više razmišljamo, kalkuliramo, planiramo pa od svih ozbiljnih tema, promišljanja i procesa gubimo razigranost.

S druge strane, muškarci su i nakon 35e momci, spremni na zajebanciju, nepromišljene postupke, aktivnosti i budalaštine… I sada mi je kristalno jasno da im je s mlađim curkama 10 puta zabavnije nego sa svojim ozbiljnim vršnjakinjama. 

Naravno, ima nas svakakvih, ima i mlađih curka koje su non stop doma, jedu i spavaju i pasiva su i s 20 godina. Također ima i starijih muškaraca kojima je plafon pogledat seriju il odigrat novu igricu za vikend, ali generalno gledano prije ćete upoznat otkačenog, opuštenog 35ogodišnjaka, nego ženu istih godina.
Poznajem tri 35+ žene koje su carice :) lude, spontane, opuštene, a muškaraca iste dobi s opuštenim, ne zanima me, jednom se živi mindsetom, e njih znam i preko 10! Do sada sam se susrela s punoo više energičnih muškaraca 35+, nego žena, a mislim i vi isto.

I svejedno jesu li isti u braku il singl, jednostavno su drugačiji od nas, opušteniji i spontaniji. Ne kaže se đaba da su muškarci Petar Pan. Oni do kraja života zadrže to dječačko u sebi, dok žene em od starta nemaju tu razigranost izraženu, em ju punooooo prije izgube/zatome/ubiju. Naravno, čast iznimkama.

Sigurna sam da se muškarac od 35+ godina ne osjeća previše uzbudljivo i živo u društvu ozbiljne 35ogodišnjakinje kojoj nije do izlazaka, koja nije spontana, opuštena, koja je zabrinuta, previše planira…
Sigurno se bolje, mlađe i življe osjeća uz 25-ogodišnjakinju koja puca od energije, koja je spontana i ne razmišlja što će biti sutra.

Od malih nogu govore nam da curice brže sazrijevaju od dečkića pa imaju li veze s većom razlikom u godinama veće šanse za preživljavanje od veza vršnjaka? Jer curka s 25 je taman zrelosti negdje kao i frajer od 35? Iskreno nemam pojma i mislim da generalizirat ne možemo jer ima nas svakakvih, bez obzira na godine. 

Dosadašnja iskustva sa starijim muškarcima pokazala su mi da godine i zrelost ne idu ruku pod ruku, iako bi čovjek očekivao da su muškaraci od 35+ godina ozbiljniji od 25ogodišnjaka. Očekuješ da su se posložili do tih godina, da su spremani biti u paru, imat kontinuiran odnos s drugom osobom, ali očekivanja i realnost najčešće nemaju nikakve veze jedno s drugim!

Do sada se pokazalo da zrelost ne dolazi s godinama, već iskustvom i onom starom ˝koliko te život (išamarao) ojačao˝  toliko si ti zreo, bez obzira na godine i spol.

Žao mi je samo što sam tijekom godina naišla na čuđenje, zgražanje i pitanja; pa kako možeš biti s toliko starijim fajerom? Mene to ne tangira ni 5%, ali nažalost imam frendica i poznanica koje se zbog razlike u godinama nikad ne bi upustile u komunikaciju sa starijom osobom, a kamoli probale ostvariti odnos.

Ne znam je li to strah ili predrasuda da nemaš ništa zajedničko s osobom koja je od tebe starija desetljeće ili više? Ali kako znaš imate li išta zajedničko ako si ne pruzis priliku da to otkriješ? 

Očito je, ima nas svakakvih i žao mi je što nas toliko često predrasude, strah i očekivanja društva u kojem se krećemo i živimo paraliziraju da učinimo ono što bismo željeli. 

P.S. Ima nešto u starijim frajerima i mlađim curkama, nešto što možda samo ja vidim… Neki sjaj u njihovim očima i spontanim pokretima! I već vidim da ću za 10 godina ja biti sa sjajem u oku, a pored mene će čagat 25ogodišnjak :D 

Sve ostaje u obitelji

Nova dimenzija idiota, nekulture, nepoštivanja, bezobrazluka, NEČOVJEČNOSTI? Definitivno nije jednodimenzionalna ta odvratnoća kojoj posvjedočih.

Nisam pisala već dugo jer sitne stvari su me odvukle i nikako naći vrijeme za piskaranje. I toliko je toga što želim napisati pa sve krene i stane, klasika. I govorim frendu, fokusiraj se sunce kako bi došao do cilja, a onda se ja razletim jer svi smo pametni kad su drugi u pitanju.
Možda je i bolje da nisam pisala odmah nakon nekih događaja jer bi post izgledao nekako ovako: je... ti mater da ti je..., đubre smrdljivo, goni se u 3pm i nikad više nemoj izać na svjetlo dana svinjo odvratna... Nakon par dana odmaka mogu napisati nešto suvislo, valjda?

I kad mislim da me više ne mogu iznenaditi... 

Mjerna jedinica za ludost, bezobrazluk, nepoštivanje, bezobzirnost i sve ono ružno u čovjeku dobila je svoje lice te ime i prezime.

I nakon ovog, više ne sumnjam da ljudi jedu teške droge na dnevnoj bazi jer imalo normalan čovjek ne može biti toliko bezobrazan i neosjetljiv na osjećaje drugih ljudi. Ili može, ali to ima ime u psihologiji - psihopat! 

I muka je čovjeku kad shvati da je samo bio u dodiru s psihopatom, a kamoli neko vrijeme u odnosu, tj. pokušaju gradnje istog. I pitam se kako ne uspije pa kako bi kad je s druge strane bolesna osoba, wtf!

Ali skratit ću sve ovo i napisat ukratko što i kako je bilo pa će vam biti lakše shvatiti čemu uvod i NE lijepe riječi.

Bili smo gotovi pred kraj ovog ljeta, ali ljudi najčešće ostanu u kontaktu i s vremena na vrijeme javi se i pita me kako sam, kaj ima? E ovoga puta je očito uzeo više droge pa je i priupitao ima li mi sestra vremena i volje za druženje s njim? Da, dobro ste pročitali i ne ne serem, that really happened!

I ne, nije se šalio jer niti u jednom trenutku u komunikaciji nije napisao, a daj šalim se kaj si luda. NE, on to nije napisao. Ma i bolje da nije jer što prije shvatiš s kojom budalom bezobraznom imaš posla to prije finalno digneš sidro i pobjegneš brzinom kojom Bolt trči na 100m. U ovom slučaju mičeš ga s fejsa i svih ostalih komunikacijskih kanala ne bi li se više ikada javio jer te sjebane glave ne treba uopće imat u ikakvom okruženju (neobaveznom, obaveznom, bliskom, poznaničkom…)

Što reći, nadam se da vam se nikad neće dogodit da nakon predivnih trenutaka i riječi

upućenih vama nakon par mjeseci iz istih tih usta čujete da bih vam karo sestru :)

 

I tako smo sister i ja otišle van tu večer kad se nemila konverzacija dogodila. Jankulovski đunior se izbila iz cipela i već sljedeći dan smijala s frendovima koji su rekli: možda je htio da sve ostane u obitelji. A jebem ti što sam sretna što imam takve drugare koji iz govna rade slastice!

I ne, još nisam ful luda, ali ponekad mi se čini da sam na dobrom putu za postat psiho kao što su to moji dosadašnji frajeri bili. Čast iznimkama, ali većina ih je ku ku, sajkooo skroz. Kaže jedna frendica, ti tvoji frajeri u zadnjih četiri godine su baš pacijenti.
I eto ti Jankulovski kad se držiš da frajeri trebaju prići curama pa skoro svaki koji je do sada prišao je majke ti ga spalim, luđak! Možda je vrijeme da dame biraju? Ozbiljno ću razmisliti o toj metodi da napokon prva priđem frajeru i ne čekam da on priđe jer možda će moj izbor biti bolji.

Ljudska prava svima, ne samo njima

Ljuta, razočarana i sram me je, jako me sram jer sam građanka Republike Hrvatske. Nisam planirala pisati na temu referenduma, išta reći ili viknuti, ali nakon teksta Slobodana Novaka te izjava Željke Markić moram jer sad je osobno.

Ok, krenulo je s referendumom, potpisima, šutjela sam, nisam niti profilušu PROTIV stavila jer zašto bi ljudi znali što ja mislim, ali ovo je bilo previše. Naravno da mišljenje na temu imam i ukoliko me ljudi pitaju kažem ga, al nisam željela išta sama reći i nametati ikome, ali moram jer oni govore pa valjda mogu i ja jer za sada smo još uvijek u slobodnoj zemlji, nadam se.

Zbog zadnja 2 dana moram pisati, jače je od mene. Od pročitanog u zadnjih 24 sata mi fizički nije dobro. Muka mi je jer ne vjerujem da samo u 21. stoljeću i da se ovo događa. Još više mi je muka kad vidim koliko ljudi se slaže s istim i pitam se pa gdje smo? U matrici u kojoj se netko zajebava s nama jer ovo se u 21. stoljeću u civiliziranoj Europi ne događa. Ne želimo valjda biti Afganistan, Iran i ine zemlje u kojima se homoseksualci kamenuju?

Pišem jer sam osobno povrijeđena od izjava dvoje ljudi i mislim si od kud njima pravo da vrijeđaju mene, a i mnoge druge jer sigurna sam da nisam jedina koja se našla uvrijeđenom.

Izjave u kojima se homoseksualci nazivaju tako ružnim imenima za mene su ispod svake granice kulturnog ponašanja, uvažavanja ljudi, društvenih normi i normalnog ponašanja u civiliziranom društvu.
Ljudi se bune na neprimjerene komentare ˝običnih˝ smrtnika i onda jedan akademik napiše toliko ružnih riječi da mi se želudac okreće i da me je sram što smo se rodili u istoj zemlji!

Uvrijeđena sam jer je gospodin sveo svrhu postojanja ljudi na prokreaciju?! Wtf? Što je sa ženama koje ne mogu zatrudniti? Ženama oboljelim od raka maternice pa istu više nemaju? Što je sa ženama koje imaju drugačije prioritete u životu pa su odlučile ne imati djecu? ŠTO JE? One nisu žene, nisu normalne, nisu ispunile čiju svrhu? Božiju, Slobodanovu? Markićevu? Čiju?

Gospođa Markić, e njoj nakon izjava da bi dijete radije stavila u dom, nego da ga udomi homoseksualni par i da je odrastanje sa samohranim roditeljem neprirodno okruženje, nitko ne može pomoć.
Gospođo moja draga, vi ne pratite vijesti ili živite na drugoj planeti? Koliko roditelja monstruma (muž i žena) ima na Zemlji, koji ubijaju svoju djecu, mentalno i fizički zlostavljaju. Tuku, siluju, izgladnjuju na smrt? PREVIŠE, puno previše, a oni su normalni jer su u braku pa je to ok?

Svoje bih dijete, da moram, bez razmišljanja povjerila gay prijateljima koji su sposobni, ozbiljni, odgovorni ljudi puni ljubavi, topline i SIGURNA sam 1.000.000% da bi bili predivni roditelji! I ne bih dvojila sekunde jesam li donijela dobru odluku.

Tko kome što gdje gura ne utječe na osobnost osobe. Nije bitno liježeš li u krevet s osobom suprotnog il istog spola, pored žene il muškarca, najbitnije je da legneš pored osobe koja je iskrena, topla, odgovorna i puna ljubavi jer dobrog roditelja ne čini njegovo spolno opredjeljenje, dob, mjesto rođenja, itd., već osobnost.  

Da se osvrnem i na drugu izjavu, okolina u kojem dijete odgaja jedan roditelj nije prirodna? Eh žena očito nije razgovarala s osobom koja je odrasla uz jednog roditelja.

Kao dijete rastavljenih roditelja imam pravo glasa i mišljenja! I da se mene pitalo, a nažalost nije, trebali su se rastat puno, puno prije jer zajednica/okolina u kojoj su tuča, neslaganje, svađe, bježanje od kuće učestali, e to je daleko od normalnog, prirodnog ili ičeg lijepog gospođo! I mnogo je brakova u kojem caruju kaos i maltretiranje i iz kojeg dolazi nova generacije muškaraca i žena zlostavljača, huligana i nasilnika jer su odrasli u tome i za njih je to normalno. Nova generacija kroničnih alkoholičara jer jedino što su vidjeli na stolu su boce i čaše i ne one s mlijekom.
Za mene je puno bolje i zdravije biti s jednim normalnim roditeljem, nego s dvoje u kojem jedan nije sav svoj jer onda cijela zajednica trpi i postaje s vremenom nestabilna i nenormalna.

Prije nego gospođo draga prebacite nešto preko usta popričajte s nekim tko je prošao sranje u zajednici muškarca i žene koji nisu bili niti spremni niti kompatibilni u tom famozno, glamuroznom, idiličnom BRAKU koji spominjete.

I pitam se tko je nad tim ljudima izveo brainwash i kada? I koliko ispranih glava će 1.12. izać na referendum?

Smatram da nas činjenica da imamo referendum na ovu temu vraća u vremena za koja sam mislila da su iza nas jer ovakvi nas pogledi vuku natrag, a ne naprijed.
Zar ti ljudi nisu pomislili da bi baš njihovo dijete ili unuče jer naravno oni imaju djecu i unučad jer to je red, to je jedino normalno i ispravno, stat jednog dana pred njih i reć: ja sam gay. Jer biti gay nije izbor, s time se rađaš.
A vi onda probajte živjeti s činjenicom da ste 1.12.2013. zaokruživši ZA svom vlastitom djetetu uvelike otežali život jer je ono drugačije od većine.

Ako ovo prođe, zauvijek smo si zacrtali put da smo zatvoreni ZA sve što je drugačije od većine, da smo ZA diskriminaciju, ZA separaciju, ZA osudu, ZA upiranje prstom, ZA zabrane pa hajmo ovaj put biti PROTIV!
Jer ovo neće biti pokazatelj prihvaćamo li homoseksualce, već prihvaćamo li različitost od većine, a lomi se preko njih u ovom slučaju. I sutra to može biti vaše dijete s posebnim potrebama, brak između ljudi različite boje kože, samohrano roditeljstvo, vegetarijanci i vegani, svašta to može biti pa zaustavimo diskriminaciju na vrijeme.

1967. u SAD-u legalizirani mješani brakovi, tek!

Možda nikada neću imati svoje dijete, ali ne želim da se moji gay prijatelji danas i vaša djeca sutra osjećaju izopčeno, nenormalno, neprihvaćeno, da ih se naziva pogrdnim imenima jer vole osobu istog spola! Nemojmo da LJUBAV bude kažnjena jer zločin se kažnjava, ne ljubav.

Čekam prvi krug

Izbora? Sniženja? Pakla? NE, razvoda!

Ne šalim se, a složit ćete se i vi zauzete dame da su vaši muškarci baš ok jer da nisu ne biste bile s njima, zar ne? ;) Ima nešto u zauzetim frajerima osim očite činjenice da su nekoj drugoj ženi dobri pa to odmah da naslutiti da su dovoljno odrasli i spremni biti par jer su već u paru, a ne da će vam reći ja nisam spreman biti par ili ne mogu sad imat obavezu.

Privlačni su jer stvarno su dobri, znaju hendlat ženu, a ne samo sebe, posao il video igrice, ovisno o prioritetima. Upoznala sam do sada baš dobre muškarce; pametni, duhoviti, spontani, pažljivi, sposobni, uspješni, zgodni, al 95% takvih bilo je zauzeto, a ostalih 5% gay. Često se šalim s frendicama da smo zakasnile i sad čekamo prvi krug razvoda ekipe koja je u nekvalitetnim odnosima, a ima ih. 

Promatrajući svoju i situaciju svojih bliskih curka, od njih 10 samo 2 su u vezi ili braku i ne može čovjek a da se ne zapita je li danas puno teže naći partnera? I ne, ne želim ni čuti da je u svima nama problem jer no way da je baš svih mojih 8 frendica ˝sjebano˝. To ne želim čut i ne dam na njih kao što ne dam na sebe jer uz curke poznajem i nekoliko ok dečkiju koji su singl pa mi se čini da smo svi zajedno zapeli.

Iz ženske perspektive, ovo su pitanja u glavi. Jesmo li odrasle pa znamo što (ne)želimo pa smo podigle ljestvicu? Kako godine idu jesmo li postale svjesne sebe i svojih kvalitete pa proporcionalno s našim ulogom koji smo spremne dati podižemo kriterije? Jesu li ljudi u zadnjih 6,7 godina postali (pre)zaokupljeni samim sobom? Jesmo li se toliko naučili na samoću da nam je ista prirodna i uz dobre prijatelje i pokoji usputni sex, ne treba nam nitko za suživot? Ili je kad smo imali 20 godina bilo lakše upoznati i pristupit ljudima jer smo opušteniji i nismo ubijeni iskustvima i svijetom kao takvim? Je li sve lakše kad si mlad i kad nisi opterećen pitanjima i očekivanjima samog sebe, ali i okoline i sad kad smo odrasliji je teže?
Uf da, puno i previše je pitanja na koje ponekad imam odgovore, a ponekad i ne baš jer život nije simple pa nisu ni odgovori.

Respect za istinski kvalitetne veze i brakove i sretna sam što neke osobno i vrlo dobro znam i mogu tvrditi da su uistinu kvalitetni i neka potraju zauvijek, ja navijam za vas!

Ali uz kvalitetne, znam i dosta odnosa u kojem je jedna strana pristala na manje. Prepustila se poznatom i od straha da nešto bolje neće naći su tu gdje jesu.
Budite iskreni, koliko veza i brakova znate gdje su ljudi zbog zajedničkog kredita za stan, čiste navike i straha da bolje ne ide pa čak i očekivanja okoline ostali u braku il vezi koja već dulje vrijeme nije ok? Ne razmišljajući dulje od jedne sekunde znam tri takva odnosa nabrojat. Znam i poneki ˝trakavica˝ odnos, zajedno smo 10 godina, al smo prekidali pet puta pa čovječe ako nije išlo prvih pet puta, di ćeš na šesti pobogu?!

I možda zato što je osobu kakvu želimo pored sebe i ono što uistinu smatramo kvalitetnim partnerskim odnosom jako teško pronaći pa su ljudi radije u nekvalitetnom odnosu, nego sami?
I što je ispravno? Smanjiti proklete kriterije i zadovoljiti se manjim i biti u odnosu koji je OK, korektan i ništa više od toga? Ili biti singl možda i zauvijek?

Kako god, tražili kvalitetan odnos, ostali u manje kvalitetnom, bili singl il brijali u neozbiljnim usputnim odnosima.... Svatko bira svoj put i kako god i u čemu god se našli, vjerujem da svaki lonac nađe svoj poklopac, neki prije, a neki kasnije.