Skrivača

I 20, 30 , 40 i više godina kasnije još uvijek se igramo skrivača. Jadna li smo bića mi ljudi!
Skrivamo se non stop i to SVI, svi do jednog; muško, žensko, slavni, ˝smrtnici˝, stari, mladi, gay, straight, Hrvati, Indijci, Brazilci…

Logično mi je da se sakriš kad si učinio nešto što nije po zakonu, npr. pokrao si milijune, logično mi je da i sakriješ polarne medvjede u podrum jerbo ih je ilegalno ubijat, ali mi se skrivamo i za postupke koji su sasvim zakoniti, prirodni čovjeku?!

Skrivamo se dok jedemo, a to je jedna od čovjekovih potreba. I da, najčešće se punije osobe skrivaju dok jedu i uvijek viču, ne, ne, ne nisam to ja pojeo/la. Skrivamo se i dok obavljamo druge fiziološke potrebe, znate na koje mislim :)

Skrivamo se dok se presvlačimo, dok jedemo, dok se peremo, dok gledamo zgodno bićence preko puta šanka, skrivamo se s ljubavnikom i skrivamo se od prijatelja koje baš sad ne bismo voljeli pozdraviti…

Skrivača su nam svima očito najdraža igra iz djetinjstva i toliko nam se omilila da smo je odlučili igrati do kraja života. A zar nije jadno da se skrivamo do kraja života? I kakav život uopće možemo voditi ako se skrivamo? Rekla bih, jadan!

Svatko bi se trebao zapitati od koga ili čega se ustvari skriva? Mislim da jedini i pravi odgovor glasi, OD SEBE SAMIH, da od sebe samih se skrivamo jer se očito sami sebe, svojih postupaka, odluka i emocija sramimo kad ih tako vješto skrivamo od drugih.
 

I ne znam kako smo došli do toga da se sramimo onog čega se ne bismo trebali sramiti jer nas baš to čini ljudima, od krvi i mesa kako vole u narodu reći. Sramimo se osnovnih ljudskih potreba, a kad lažemo i krademo jedni druge, e toga se ne sramimo, wtf!

I čini se meni da se sve izokrenulo, a kada i kako nam se to dogodilo, e to možda veće sile od mene mogu odgovoriti. I ne sramimo se kad kolegi zabimo nož u leđa! Ne sramimo se kad bacamo smeće po ulici ili besramno pljujemo i pišamo na istu! Zašto se ne sramimo što nismo pomogli potrebitom kad mu je pomoć bila najpotrebnija? Zašto se ne sramimo kada od bivših ljubavi okrećemo glavu na cesti? Zašto se ne sramimo kada lažemo bliskim nam prijateljima i obitelji?
 

Sakrili smo se u duplje u kojima vidimo samo sebe, okrutni smo jedni prema drugima, povrijeđujemo ljude prečesto i prejako i to bez ikakvog povoda ili logičnog razloga, već nam je u datom trenutku to baš odgovaralo pa smo to učinili bez obzira na sve.
Gdje smo se pogubili u civilizaciji koja mi se se svakim danom čini da je sve manje i manje civilizirana?

Očito je da se moram pomiriti da cijeli svijet ne mogu promijeniti (utopistu i idealistu to je takooo prokleto teško prihvatiti), ali mogu jasno i glasno napisati da u sljedećoj i godinama ispred nas želim da se svi skupa ne skrivamo više!

Želim svima da ste prvenstveno iskreni prema sebi, a onda i drugima. Da imate hrabrosti napraviti ono što želite i što vas usrećuje koliko god to drugi ne odobravaju ili ne razumiju. Da ukoliko vam se netko sviđa, recite mu to i pokažite! Ako želite reći roditeljima što ih ide, recite jer jedino ćete tada biti ispunjeni i zadovoljni sobom. Ako želite zavijati na Mjesec, zavijajte jer nikoga time nećete povrijediti.

I za kraj; tko se nije skrio, magarac je bio, a ja kažem bolje magarac, nego konj ;)