Što napisati nakon 31. tjedna pauze...
Kaže pjesma, treba stati kad je najbolje! Stati kad je najbolje?! Na kojim su oni drogama, nema stajanja kad je najbolje pa makar izginula tamo negdje na bojišnici između nezdravog, nenormalnog, nemoralnog...
I s 28 godina pitam se znam li, mogu li i želim li stati? Gdje je moja pauza? Kad me polegnu horizontalno pod stablom na Mirogoju to je ziher da ću stat, ali hoću li prije sama naučiti pauzirati? Ono, ima neki tečaj za to, ha?
Trenutno se ne mirim sa stajanjem, ne s 28 i sve se nadam ma puknut će me za 10 godina stajanje, ako preživim of cors ;)
Za mene je život - putovanja, neprospavane noći, alkohol i užici svugdje i uvijek, daj mi adrenalina, odlazak s malo poznatim (ne mislim na celebove) ili nepoznatim osobama bez plana i programa pa kud puklo da puklo...?
Je li moj pojam života iskrivljen? I postoji li uopće sredina ili su jednostavno neki u brzini, a neki na pauzi i nema miksanja jednog i drugog i mijenjaju li se ljudi uistinu s godinama?
I proći ce ti vrijeme, kažu stari ljudi i pitat ćeš se gdje i kako si život proveo, a ono samo si ga promatrao kako prolazi jer stisnuo si pauzu i bježiš od tipke PLAY kao da je sam vrag, a ne prilika za biti sretan, uzbuđen, zaljubljen, uspješan...
Možda je moj put kriv, tko će ga znat, ali ako dospijem do unuka, bit će im super slušat baku kako je u mladosti radila sranja i udahnula milijun puta zrak koji je voljela u tom trenutku i mislila je da je to najbolje što je ikad osjetila! Cool baka koja ima priča kao ementaler rupa ;) i koja je željela SVE, apsolutno sve i uvijek!
Ali, mogu li do unuka ovim tempom, mogli li išta ˝normalno˝ stvoriti ili će moj život proći u noćima, na festivalima, u metropolama, u mamurnim vikendima, pokušajima da se sjetim što sam radila prije 5 dana jer toliko toga se dogodi da više ne mogu sama pratiti gdje, što, kako, s kim...
I sve više bliskih ljudi idu nekim drugim putem i vode život u potpunosti drugačiji od mog? I možemo li se
uopće razumijeti i slagati bez obzira što se poznajemo godinama?
Jesmo li uistinu svi predodređeni da se skrasimo i budemo u dvoje, troje... ili su se vremena i mi, ljudi, promijenili? I možda obitelj više nije sveti gral postojanja čovjeka?
Gledam svakim danom objave zaruka, fotki sa svadbi, rođenja djece (ove godine su svi rodili jedno mi se čini) i pitam se tko tu ŽIVI, ja ili oni ili nitko od nas? Jesu li ti ljudi u brakovima, s djecom planirali, sanjali, željeli to ili im se dogodilo pa su se prepustili? Svi plivamo u svojoj vodi, jedni na brzacima, a drugi u bari.
Događaju li nam se stvari uopće kako smo si ih zamislili, ako uopće jesmo?
Čini mi se da oni koji si ništa nisu zamislili da je njima najbolje, a nama s velikim snovima, željama, ambicijama se i ne događa. I treba li manje željeti kako bi dobio više?
Ili je to sve samo sranje i varka i nikome nije dobro, jer ako želiš mini, sve što je više od toga je super, ali to je i dalje mini, a mi koji želimo svemir, nas niti država ne zadovoljava...
Da, čini mi se, a i vama koji ćete pročitati blog, da nakon 8 mjeseci nepisanja imam ??? iznad glave koliko i isplesanih sati, ali vrijeme će pokazati što i kako, ako ću ga imati, jer danas jesmo, a sutra već možda nismo!
P.S. Sljedeći post bit će lajt, ono sise i guzice, neka fun priča plesnih cipelica... I promise! ;)
Nema komentara:
Objavi komentar