Krojači

Svatko svoju sudbinu kroji!
Prije 10 godina ne bih se složila i žustro bih raspravljala i pokušala dokazati onima koji tako misle da nikako ne možemo utjecati na to što nam se mora dogoditi…Kao da, sve, baš sve nam se to moralo dogoditi, e pa nije! Izabrali smo sami!

Do sada mi je iskustvo pokazalo da MI itekako možemo krojiti, ali nažalost nismo svi dobri krojači.
I ne znam imamo li 10 metara tkanine ili 10km pa udri brigu na veselje i kroji u beskonačno dok ne skrojiš savršeno odijelo koje će ti stajati kao da si se u istom rodio.
Uviđam i da nemamo svi isti materijal za krojenje i netko je dobio kašmir, a netko poliester i sranje je totalno, već u startu. 

Je li moguće u dvadestima skrojiti nešto što će nam biti dobro i ugodno do kraja života? Hm? Vraćam se na to da mi je teško vjerovati da smo monogamni i mislim da je 4ever and always sranje koje su nam podvalili još u vrtiću dok su nas futrali s bajkama, prinčevima, žabama i konjima!

I ne, nisam upisala tečaj šivanja, već sam upoznala dosta ekipe koja je skrojila odijelce prije 5, 10 i više godina koje im sada više ne pristaje, ali i dalje ga nose! Rado bi ga skinuli, ali isto je već jako sraslo s kožom i od straha da je ovo najbolje što znaju i mogu skrojiti te u strahu da tkanine više nemaju ostaju u istom, starom, pohabanom odijelu koje je prije 5, 10 godina bilo tako novo, prekrasno i uzbudljivo nositi, a danas baš jako žulja i neudobno je.

Krojim i ja već godinama i ponekad je rezultat u potpunosti drugačiji od onog što sam naumila ili željela pa umjesto haljine koja mi savršeno pristaje skrojih košulju koja mi je jako tijesna i baš tamo kod grudi onaj gumb samo što ne pogodi prvu osobu do mene drito u čelo!

I da su me barem kao malu umjesto škole tenisa poslali na sate šivanja, možda bih do sada i skrojila nešto što mi odgovara, ali jbg. nisu pa sad šivam kako znam i učim i sa svakim šavom bližem sam tom kroju koju će mi savršeno pristajati.

Pozitivac kakav jesam, vjerujem da nikada nije kasno i naučit ću šivati po mjeri, svojoj mjeri i samo da ne zaglavim u starom, premalom odijelu i sve će biti dobro!
Već 18ak godina sam na ubrzanom tečaju kod same sebe, učim iz prijašnjih loših krojeva košulja, hlača i gaća…
U nadi da će mi sljedeće skrojeno savršeno pristajati, baš kao pepeljugi ona staklena cipelica, ode šivat! ;)

(ne)sreća

Ne mogu, želim više, ne mogu više, želim te za sebe… ne želim se više skrivati, probdjeti noći čekajući te da dođeš, da se vidimo na sat, dva… 

I vrtila je film u glavi, how did she get here? I sjetila se jedne tople zimske pijane večeri... Slavili su, neki diplomu, a neki su samo željeli izbrisati, barem na par sati, tragove bivših ljubavi koji su joj slomili srce. I pili su, puno…Teturajući je došla do kuhinje, bila je mala i svjetla, sljedio ju je…

Naslonjena na sudoper, on je pritvorio vrata i poljubio je! Ali tvoja djevojka? Samo joj je jedno bilo u glavi, ona je tu u prostoriji do, ti si lud! LUD! Ali pasalo joj je i nije se maknula, što zbog ugode, što zbog paraliziranosti alkoholom. Rekao joj je, od prvog trenutka kada sam te vidio, a bilo je to prije par godina, želim te! Wtf! Wtf! zuji joj u glavi!

Izbezumljena otišla je, ali sljedio ju je, sljedio ju je pune tri godine…

Na zadnjem sjedištu njegovog automobila izgubili su se, izgubili su sebe i ono malo šanse da budu sretni! Rekla joj je prijateljica; sreću ne gradiš na tuđoj nesreći. Ali nije ju u tom trenutku čula jer strast, ludost, ego bili su veći od svega, mislila je da su oni jači od svega!

I skupila je snage i rekla dok god si njezin, ne možeš biti moj i bila je jaka, mjesecima je bila jaka. On je pisao, zvao, ali bila je odlučna jer željela je više s njime, željela je sreću. Nije mogla podnijeti još jednu njihovu zajedničku sliku, putovanje, rođendan jer to sve je i ona željela podijeliti, imati s njime…
Nekoliko mjeseci kasnije, njih dvoje su se raspali.
Ona je krenula nekim drugim putem, ali sustigao ju je opet, negdje u traženju sebe, grižnje savjesti, našao ju je. Izrekli su svašta, osjetili još više, ali nije si mogao oprostiti tu jednu toplu zimsku večer. Zaglavio je između srca i glave, dužnosti i očekivanja društva.

I taman kad je osjetila mrvicu sreće, napisao joj je da više na to nije spreman, oprosti! Rekao joj je da se treba posložiti, biti sam.
Vratio joj se jer ona ga voli. Jednom prilikom rekao joj je da je siguran da će se njih dvoje ženit jer to svi očekuju, to je ispravno. Nikada ga nije pitala voli li i on nju jer znala je, osjetila je da mu s njom nikada neće biti kao s njom.

Gledala je u te riječi, nisam spreman i osjetila je ljutnju, tugu, nemoć, prazninu, ostala je bez zraka i čula je sasvim tiho kako joj dio srca kojeg je jedva zakrpala, puca… Napisala je, poštujem odluku. 
Željela mu je napisati, idiote, kretenu boli tebe briga za sve, za mene, nju! Sjedio si na dva stolca, tebe boli uho za ikog, sam sebi si najbitniji, ali nije, napisala je poštujem odluku! Mislim da više nije imala snage se boriti, sama sa sobom, njime, duhovima prošlosti, sadašnjosti, sa svijetom...Nije imala snage, ali možda je znala da je ta bitka davno izgubljena i da zbog temelja na kojima je krenula, ne može dugo izdržati...

Sreli su se, rekao joj je, boli tebe za mene, tebi je super, zabavljaš se, putuješ, uživaš… Htjela ga je udariti da se više nikad ne digne ili možda da se više nikad ne sretnu, ali nije jer kad ju je pogledao tim crnim očima, sve joj je bilo jasno. Osjetila ga je kao i one tople zimske večeri.

I da, progutala je gro sranja, otkantala i prijatelje i druge frajere, prešla je preko sebe i svojih riječi… I samo se osmjehnula, zagrlila ga, zaključala srce i otišla.

Nedjel(j)no veče

Što napisati nakon 31. tjedna pauze...

Kaže pjesma, treba stati kad je najbolje! Stati kad je najbolje?! Na kojim su oni drogama, nema stajanja kad je najbolje pa makar izginula tamo negdje na bojišnici između nezdravog, nenormalnog, nemoralnog...

I s 28 godina pitam se znam li, mogu li i želim li stati? Gdje je moja pauza? Kad me polegnu horizontalno pod stablom na Mirogoju to je ziher da ću stat, ali hoću li prije sama naučiti pauzirati? Ono, ima neki tečaj za to, ha?

Trenutno se ne mirim sa stajanjem, ne s 28 i sve se nadam ma puknut će me za 10 godina stajanje, ako preživim of cors ;)

Za mene je život - putovanja, neprospavane noći, alkohol i užici svugdje i uvijek, daj mi adrenalina, odlazak s malo poznatim (ne mislim na celebove) ili nepoznatim osobama bez plana i programa pa kud puklo da puklo...?

Je li moj pojam života iskrivljen? I postoji li uopće sredina ili su jednostavno neki u brzini, a neki na pauzi i nema miksanja jednog i drugog i mijenjaju li se ljudi uistinu s godinama?

I proći ce ti vrijeme, kažu stari ljudi i pitat ćeš se gdje i kako si život proveo, a ono samo si ga promatrao kako prolazi jer stisnuo si pauzu i bježiš od tipke PLAY kao da je sam vrag, a ne prilika za biti sretan, uzbuđen, zaljubljen, uspješan...

Možda je moj put kriv, tko će ga znat, ali ako dospijem do unuka, bit će im super slušat baku kako je u mladosti radila sranja i udahnula milijun puta zrak koji je voljela u tom trenutku i mislila je da je to najbolje što je ikad osjetila! Cool baka koja ima priča kao ementaler rupa ;) i koja je željela SVE, apsolutno sve i uvijek!

Ali, mogu li do unuka ovim tempom, mogli li išta ˝normalno˝ stvoriti ili će moj život proći u noćima, na festivalima, u metropolama, u mamurnim vikendima, pokušajima da se sjetim što sam radila prije 5 dana jer toliko toga se dogodi da više ne mogu sama pratiti gdje, što, kako, s kim...

I sve više bliskih ljudi idu nekim drugim putem i vode život u potpunosti drugačiji od mog? I možemo li se uopće razumijeti i slagati bez obzira što se poznajemo godinama?

Jesmo li uistinu svi predodređeni da se skrasimo i budemo u dvoje, troje... ili su se vremena i mi, ljudi, promijenili? I možda obitelj više nije sveti gral postojanja čovjeka?

Gledam svakim danom objave zaruka, fotki sa svadbi, rođenja djece (ove godine su svi rodili jedno mi se čini) i pitam se tko tu ŽIVI, ja ili oni ili nitko od nas? Jesu li ti ljudi u brakovima, s djecom planirali, sanjali, željeli to ili im se dogodilo pa su se prepustili? Svi plivamo u svojoj vodi, jedni na brzacima, a drugi u bari.

Događaju li nam se stvari uopće kako smo si ih zamislili, ako uopće jesmo?

Čini mi se da oni koji si ništa nisu zamislili da je njima najbolje, a nama s velikim snovima, željama, ambicijama se i ne događa. I treba li manje željeti kako bi dobio više?

Ili je to sve samo sranje i varka i nikome nije dobro, jer ako želiš mini, sve što je više od toga je super, ali to je i dalje mini, a mi koji želimo svemir, nas niti država ne zadovoljava...

Da, čini mi se, a i vama koji ćete pročitati blog, da nakon 8 mjeseci nepisanja imam ??? iznad glave koliko i isplesanih sati, ali vrijeme će pokazati što i kako, ako ću ga imati, jer danas jesmo, a sutra već možda nismo!

P.S. Sljedeći post bit će lajt, ono sise i guzice, neka fun priča plesnih cipelica... I promise! ;)

Čekaonica

Čekam, čekaš, čeka, čekaju, čekamo… Koga ili što? Život!

Razmišljam malo o čekanju, da, da razmišljam ja o svemu :)
Ponekad se taj moj mozak ne gasi ni danju ni noću, ali ok, ima to i svojih dobrih strana osim kroničnog umora.

Od malih nogu majka mi je govorila: Strpljen, spašen!
Što sam starija, sigurnija sam da nije samo moja majka to vikala jer svi čekaju.

Čekam veću plaću pa ću kupiti auto, stan, bicikl, mob…
Čekam da bude toplije vani pa ću krenuti trčati.
Čekam da se preselim pa ću si srediti i ostatak života.
Čekam da klinci odrastu pa ću ponovno izlaziti i putovati.
Čekam da me zaboli pa ću doktoru.
Čekam plaću pa ću u shopping.
Čekam da nađem curu/dečka.
Čekam da mi daju otkaz jer i sam/a želim otići odavde, ali bolje da oni meni daju otkaz.
Čekam da XY rođak iz Australije ili Kanade premine i ostavi mi pare, kuću, auto…
Čekam da mi starci preminu pa da mogu biti s curom/dečkom jer se oni nikako ne mogu pomiriti da je ona/on moj izbor i NIKADA ne bi odobrili našu vezu, moj izbor partnera ili seksualnu orijentaciju.
Čekam da mi starci preminu da se mogu rastati jer su pretradicionalni i razvod znači da me se odriču, doslovce.
Čekam da klinci odrastu da mogu podnijeti papire za razvod.
Čekam da smo situirani pa ćemo imati dijete, itd.

Ovo su samo neki od ČEKAM s kojima sam se susrela ili ih sama izrekla/pomislila.
 

Od banalnijih do usitinu ozbiljnih ČEKAM, čini mi se da su nas sve prilikom rođenja zarazili istim virusom zvanim ČEKANJE.
Ima li lijeka? Ima, uvijek ima! Virus je pa mislimo da nema, ali gledajmo na isti kao na računalni virus pa s dobrim antivirusnim programom u vlastitoj glavi lijeka ima.
Treba biti jak u glavi i stalno obnavljati antivirusni, a što će on biti za vas? Ne znam, vi se poznajete najbolje, ali nađite ga brzo i svaki puta kada na pitanje zašto nešto nije odgovorite ČEKAM odmah antivirusni ubacite u sistem.
Možda je vaš antivirusni ples, trčanje, slikanje, svakodnevni pozdrav s vlastitim odrazom u ogledalu, moto koji želite živjeti... ma nije važno što je samo ga nađite jer godine idu, a mi u čekaonici čekamo da se život desi! 

I sljedeći put kad podignete čašu i nazdravljate umjesto ŽIVILI, recite glasno ČEKALI jer ako samo čekate nemate pravo na ŽIVILI! I tek kad izađete iz čekaonice glasno viknite ŽIVILI jer život NIJE čekaonica.