Skrivača

I 20, 30 , 40 i više godina kasnije još uvijek se igramo skrivača. Jadna li smo bića mi ljudi!
Skrivamo se non stop i to SVI, svi do jednog; muško, žensko, slavni, ˝smrtnici˝, stari, mladi, gay, straight, Hrvati, Indijci, Brazilci…

Logično mi je da se sakriš kad si učinio nešto što nije po zakonu, npr. pokrao si milijune, logično mi je da i sakriješ polarne medvjede u podrum jerbo ih je ilegalno ubijat, ali mi se skrivamo i za postupke koji su sasvim zakoniti, prirodni čovjeku?!

Skrivamo se dok jedemo, a to je jedna od čovjekovih potreba. I da, najčešće se punije osobe skrivaju dok jedu i uvijek viču, ne, ne, ne nisam to ja pojeo/la. Skrivamo se i dok obavljamo druge fiziološke potrebe, znate na koje mislim :)

Skrivamo se dok se presvlačimo, dok jedemo, dok se peremo, dok gledamo zgodno bićence preko puta šanka, skrivamo se s ljubavnikom i skrivamo se od prijatelja koje baš sad ne bismo voljeli pozdraviti…

Skrivača su nam svima očito najdraža igra iz djetinjstva i toliko nam se omilila da smo je odlučili igrati do kraja života. A zar nije jadno da se skrivamo do kraja života? I kakav život uopće možemo voditi ako se skrivamo? Rekla bih, jadan!

Svatko bi se trebao zapitati od koga ili čega se ustvari skriva? Mislim da jedini i pravi odgovor glasi, OD SEBE SAMIH, da od sebe samih se skrivamo jer se očito sami sebe, svojih postupaka, odluka i emocija sramimo kad ih tako vješto skrivamo od drugih.
 

I ne znam kako smo došli do toga da se sramimo onog čega se ne bismo trebali sramiti jer nas baš to čini ljudima, od krvi i mesa kako vole u narodu reći. Sramimo se osnovnih ljudskih potreba, a kad lažemo i krademo jedni druge, e toga se ne sramimo, wtf!

I čini se meni da se sve izokrenulo, a kada i kako nam se to dogodilo, e to možda veće sile od mene mogu odgovoriti. I ne sramimo se kad kolegi zabimo nož u leđa! Ne sramimo se kad bacamo smeće po ulici ili besramno pljujemo i pišamo na istu! Zašto se ne sramimo što nismo pomogli potrebitom kad mu je pomoć bila najpotrebnija? Zašto se ne sramimo kada od bivših ljubavi okrećemo glavu na cesti? Zašto se ne sramimo kada lažemo bliskim nam prijateljima i obitelji?
 

Sakrili smo se u duplje u kojima vidimo samo sebe, okrutni smo jedni prema drugima, povrijeđujemo ljude prečesto i prejako i to bez ikakvog povoda ili logičnog razloga, već nam je u datom trenutku to baš odgovaralo pa smo to učinili bez obzira na sve.
Gdje smo se pogubili u civilizaciji koja mi se se svakim danom čini da je sve manje i manje civilizirana?

Očito je da se moram pomiriti da cijeli svijet ne mogu promijeniti (utopistu i idealistu to je takooo prokleto teško prihvatiti), ali mogu jasno i glasno napisati da u sljedećoj i godinama ispred nas želim da se svi skupa ne skrivamo više!

Želim svima da ste prvenstveno iskreni prema sebi, a onda i drugima. Da imate hrabrosti napraviti ono što želite i što vas usrećuje koliko god to drugi ne odobravaju ili ne razumiju. Da ukoliko vam se netko sviđa, recite mu to i pokažite! Ako želite reći roditeljima što ih ide, recite jer jedino ćete tada biti ispunjeni i zadovoljni sobom. Ako želite zavijati na Mjesec, zavijajte jer nikoga time nećete povrijediti.

I za kraj; tko se nije skrio, magarac je bio, a ja kažem bolje magarac, nego konj ;)

Mlađe je slađe

Klišej, znam, ali istina je! I ne mislim na mlađe dečkiće jer po tom pitanju sam slaba, ako govorimo o iskustvu, a ovdje se piše iz iskustva. 

Do sada nisam bila u odnosima s mlađim dečkima jer mlađe baš i nije po mom guštu i ne zbog predrasuda; kao što oni znaju o životu, gle ih balave, već ih jednostavno ne zamjećujem i nisam se do sada susrela s osjećajem da želim nešto više s nekim tko ima 20 godina.   

Nakon par iskustava sa starijim (cca 6,7-10 i ponekad više godina) muškarcima, savršeno mi je jasno zašto stariji muškarci, a brijem da je identično i sa ženama, vole mlađe partnere. S obzirom da ne mogu pisati o iskustva sa starijim tetama od sebe, a ni mlađima, vratimo se na starije tipove.
 

Budimo realni, većina žena, da, da drage žene jesmo, u većini smo pasivnije i ozbiljnije od muškaraca. Kad dođu godine zrelosti žene su najčešće uštogljene, ozbiljne, nabrijane, neopuštene, pasivne... u usporedbi s muškarcima.
Smatram da to dolazi iz odgoja i očekivanja društva jer na nama je puno više briga i obaveza, prvenstveno obiteljskih i uvijek nam se govori brini o ovome, brini o onome. Činjenica je i da smo drugačije od muškaraca i (pre)više razmišljamo, kalkuliramo, planiramo pa od svih ozbiljnih tema, promišljanja i procesa gubimo razigranost.

S druge strane, muškarci su i nakon 35e momci, spremni na zajebanciju, nepromišljene postupke, aktivnosti i budalaštine… I sada mi je kristalno jasno da im je s mlađim curkama 10 puta zabavnije nego sa svojim ozbiljnim vršnjakinjama. 

Naravno, ima nas svakakvih, ima i mlađih curka koje su non stop doma, jedu i spavaju i pasiva su i s 20 godina. Također ima i starijih muškaraca kojima je plafon pogledat seriju il odigrat novu igricu za vikend, ali generalno gledano prije ćete upoznat otkačenog, opuštenog 35ogodišnjaka, nego ženu istih godina.
Poznajem tri 35+ žene koje su carice :) lude, spontane, opuštene, a muškaraca iste dobi s opuštenim, ne zanima me, jednom se živi mindsetom, e njih znam i preko 10! Do sada sam se susrela s punoo više energičnih muškaraca 35+, nego žena, a mislim i vi isto.

I svejedno jesu li isti u braku il singl, jednostavno su drugačiji od nas, opušteniji i spontaniji. Ne kaže se đaba da su muškarci Petar Pan. Oni do kraja života zadrže to dječačko u sebi, dok žene em od starta nemaju tu razigranost izraženu, em ju punooooo prije izgube/zatome/ubiju. Naravno, čast iznimkama.

Sigurna sam da se muškarac od 35+ godina ne osjeća previše uzbudljivo i živo u društvu ozbiljne 35ogodišnjakinje kojoj nije do izlazaka, koja nije spontana, opuštena, koja je zabrinuta, previše planira…
Sigurno se bolje, mlađe i življe osjeća uz 25-ogodišnjakinju koja puca od energije, koja je spontana i ne razmišlja što će biti sutra.

Od malih nogu govore nam da curice brže sazrijevaju od dečkića pa imaju li veze s većom razlikom u godinama veće šanse za preživljavanje od veza vršnjaka? Jer curka s 25 je taman zrelosti negdje kao i frajer od 35? Iskreno nemam pojma i mislim da generalizirat ne možemo jer ima nas svakakvih, bez obzira na godine. 

Dosadašnja iskustva sa starijim muškarcima pokazala su mi da godine i zrelost ne idu ruku pod ruku, iako bi čovjek očekivao da su muškaraci od 35+ godina ozbiljniji od 25ogodišnjaka. Očekuješ da su se posložili do tih godina, da su spremani biti u paru, imat kontinuiran odnos s drugom osobom, ali očekivanja i realnost najčešće nemaju nikakve veze jedno s drugim!

Do sada se pokazalo da zrelost ne dolazi s godinama, već iskustvom i onom starom ˝koliko te život (išamarao) ojačao˝  toliko si ti zreo, bez obzira na godine i spol.

Žao mi je samo što sam tijekom godina naišla na čuđenje, zgražanje i pitanja; pa kako možeš biti s toliko starijim fajerom? Mene to ne tangira ni 5%, ali nažalost imam frendica i poznanica koje se zbog razlike u godinama nikad ne bi upustile u komunikaciju sa starijom osobom, a kamoli probale ostvariti odnos.

Ne znam je li to strah ili predrasuda da nemaš ništa zajedničko s osobom koja je od tebe starija desetljeće ili više? Ali kako znaš imate li išta zajedničko ako si ne pruzis priliku da to otkriješ? 

Očito je, ima nas svakakvih i žao mi je što nas toliko često predrasude, strah i očekivanja društva u kojem se krećemo i živimo paraliziraju da učinimo ono što bismo željeli. 

P.S. Ima nešto u starijim frajerima i mlađim curkama, nešto što možda samo ja vidim… Neki sjaj u njihovim očima i spontanim pokretima! I već vidim da ću za 10 godina ja biti sa sjajem u oku, a pored mene će čagat 25ogodišnjak :D