Mislila sam da nam je sudeno... Sudeno...Nesto sigurno je, ali ne MI!
Mislim da nikad nisam ispricala ovu pricu, ovdje, barem.
Spomenula sam je suptilno i vise puta, ali nikad do kraja, jer mislila sam da je nas kraj sretan i da nece zavrsiti ovdje, medu nesretnim pricama... Ali je, zavrsila je, kao i sve prije i poslije...
I sada ti u svojoj, ja u svojoj, ne nasoj prici.
Zasto sada, 2 godine nakon zadnjeg druzenja i 5 od kada smo se prvi puta sreli.... A zasto ne!
Mislim da nitko ne moze objasniti zasto se od nekih ljudi ne mozes rastati iako si viknuo ZBOGOM preko nekoliko puta....Naucila sam da su rastanci od nekih ljudi tezi, nego od ostalih, ali isto tako da se od pravih ljudi, nikada neces trebati rastati i cak i ako viknes zbogom, naci cete nacin da to ipak bude dovidenja!
I sada mi je drago da smo se rastali....srece nikada nije, niti bi bilo izmedu nas dvoje. Uvijek bi to bila ona ista muka, tko i kako, zasto i nikako... Mislila sam...ocito sam krivo mislila.
Bilo si prva osoba s kojom sam mislila da su partnerstvo, brak, djeca moguca, ali ocito sam samo bila mlada i zaljubljena.
Mislila sam.. da smo jaci i da bez obzira koliko puta se spojili i rastali, da cemo na kraju zavrsiti zajedno... Ali nismo, sretan si s njom i drago mi je, jer svatko zasluzuje srecu!
I kazu ljudi, svi zasluzujemo drugu sansu... Da, kostala je mene tvoja druga i treca sansa sijedih, bora, gro etanola i jos vise suza i nespavanja, ali ne zalim jer nije zivot za zaljenje, vec za zivljenje! Ne zalim jer sada je prekasno za to, sada je vrijeme da budem sretna, zbog sebe.
Razisli su nam se putevi, kao i puno puta prije, ali zasto pisem i zasto sada? Znam da nisam jedina koja ne moze pustiti... Iako se pustanje cini teskim, puno vece posljedice uzrokuje ostajanje, ostati u odnosu koji nas nikada nece uciniti sretnim, uz osobu koja nas nikada nece postivati i voljeti kao sto to zasluzujemo...
Osoba koja ne cijeni nase vrijeme, trud, ljubav, razumijevanje, podrsku, osmijeh, zagrljaj, topli obrok koji im skuhas... Jbg. to je tako, naletis na nekoga i mislis, nadas se da je to prava osoba za tebe, ali pokaze se drugacije pa radije pustite, nego se mucite!
Tesko je, mjesecima i godinama, tesko je i dok nadete novu osobu i pocnete graditi s njom, uvijek je tesko pustiti te ljude za koje smo mislili da su pravi, ali da jesu, ostali bi, bili bi, tu uz vas...ako ih nema, nisu pravi... Pustit ih i ne mislite jeste li pogrijesili... Ukoliko jeste, vec ce se zivot, vi, stvari posloziti da se opet nadete i budete, kad tad!
Mislim da nikad nisam ispricala ovu pricu, ovdje, barem.
Spomenula sam je suptilno i vise puta, ali nikad do kraja, jer mislila sam da je nas kraj sretan i da nece zavrsiti ovdje, medu nesretnim pricama... Ali je, zavrsila je, kao i sve prije i poslije...
I sada ti u svojoj, ja u svojoj, ne nasoj prici.
Zasto sada, 2 godine nakon zadnjeg druzenja i 5 od kada smo se prvi puta sreli.... A zasto ne!
Mislim da nitko ne moze objasniti zasto se od nekih ljudi ne mozes rastati iako si viknuo ZBOGOM preko nekoliko puta....Naucila sam da su rastanci od nekih ljudi tezi, nego od ostalih, ali isto tako da se od pravih ljudi, nikada neces trebati rastati i cak i ako viknes zbogom, naci cete nacin da to ipak bude dovidenja!
I sada mi je drago da smo se rastali....srece nikada nije, niti bi bilo izmedu nas dvoje. Uvijek bi to bila ona ista muka, tko i kako, zasto i nikako... Mislila sam...ocito sam krivo mislila.
Bilo si prva osoba s kojom sam mislila da su partnerstvo, brak, djeca moguca, ali ocito sam samo bila mlada i zaljubljena.
Mislila sam.. da smo jaci i da bez obzira koliko puta se spojili i rastali, da cemo na kraju zavrsiti zajedno... Ali nismo, sretan si s njom i drago mi je, jer svatko zasluzuje srecu!
I kazu ljudi, svi zasluzujemo drugu sansu... Da, kostala je mene tvoja druga i treca sansa sijedih, bora, gro etanola i jos vise suza i nespavanja, ali ne zalim jer nije zivot za zaljenje, vec za zivljenje! Ne zalim jer sada je prekasno za to, sada je vrijeme da budem sretna, zbog sebe.
Razisli su nam se putevi, kao i puno puta prije, ali zasto pisem i zasto sada? Znam da nisam jedina koja ne moze pustiti... Iako se pustanje cini teskim, puno vece posljedice uzrokuje ostajanje, ostati u odnosu koji nas nikada nece uciniti sretnim, uz osobu koja nas nikada nece postivati i voljeti kao sto to zasluzujemo... Osoba koja ne cijeni nase vrijeme, trud, ljubav, razumijevanje, podrsku, osmijeh, zagrljaj, topli obrok koji im skuhas... Jbg. to je tako, naletis na nekoga i mislis, nadas se da je to prava osoba za tebe, ali pokaze se drugacije pa radije pustite, nego se mucite!
Tesko je, mjesecima i godinama, tesko je i dok nadete novu osobu i pocnete graditi s njom, uvijek je tesko pustiti te ljude za koje smo mislili da su pravi, ali da jesu, ostali bi, bili bi, tu uz vas...ako ih nema, nisu pravi... Pustit ih i ne mislite jeste li pogrijesili... Ukoliko jeste, vec ce se zivot, vi, stvari posloziti da se opet nadete i budete, kad tad!
