Probudio me plač. Jecala je,
glasno, lice joj je bilo mokro, u grču…
Nježno sam je zagrlila i privukla sebi, probudila se
izbezumljena, ubrzanog disanja, zabrinutog, ali praznog pogleda s onom istom
tugom u očima kao i prije 10 godina...
Upitala sam je, zar opet? Zašto nakon toliko vremena… Samo je pognula
glavu i nastavila plakati i prepoznala sam taj pogled, zapitala se hoće li ovo
ikada proći… Otići iz sistema, iz duše, iz mene!?
Mavi je često znala pričati o noćnim morama koje su je uvijek
kada ih je imala, probudile baš u ovom stanju u kojem sam je zatekla jutros. U
stanju u kojem je prije samo nekoliko godina bila jer tada to nije bila noćna
mora, već stvarnost.
Iako smo kao sestre, nikada mi nije uspjela ispričati što se
točno u snovima događa, mislim da to nikada nije imala snage u potpunosti
prebaciti preko usana… Iako s krnjom radnjom, uvijek mi je jako dobro znala
opisat paletu ružnih osjećaja koje more izazivaju u njoj.
Ukratko, uvijek je u pitanju njezina stara u tim snovima,
svađaju se na mrtvo ime, tuku, deru… Nikada mi nije rekla oko čega svađe i
rekao bi čovjek pa nije baš za noćnu moru, ali ona ih ima, ima ih već 7 godina,
od dana kad je otišla.
More su prije bile puno, puno češće, sada se dogode, možda jednom, dva puta godišnje i zato znam da će moje sunce biti dobro! Osjećaje koje najviše spominje su nemoć, ljutnja, ludilo, jad, očaj, ali nemoć. Nemoć da promjeni stvari/tijek svađe, frustracija što je nitko ne čuje, a ona viče, ona želi da je netko čuje, samo želi da je ona/on/oni čuju! Ali nažalost, nisu je godinama čuli pa je prestala pričati…
Ponekad mi se čini da riječi moram izvlačiti iz nje, pogotovo one važne, kako
se osjeća, o čemu razmišlja, što želi… Ne uspjeva mi svakog puta, ali uporna
sam i na kraju mi uvijek kaže jer zna da je njezino srce u mojim sigurnim rukama!
Ponekad i viče tijekom mora, ali neka, možda je čuju napokon,
neka viče! Uvijek mi kaže, pokušala sam reći, pokušala sam pokazati, dokazati,
objasniti, ali ne sluša me, ne čuje, ne želi… Zašto? I nastavi plakati jer ako ne čuju riječi, možda čuju plač... I zna često plakati i
danas, iako potiho i pokušava sakriti suze, plače jer mislim da želi da je ljudi vide/čuju… Ali sada zna da smo mi ovdje, mi koji ćemo ju uvijek poslušati/čuti jer je to naša Mavi!
Zaglila sam je još jače i jedino što mi je rekla, NE ŽELIM
nikada više te osjećaje u sebi, nikada, nikada, nikada! Poljubila
sam je i rekla, ej sunce, vani je već dan, sunčan i topao, hajmo gledati u
sunce i smijati se jer ono će s vremenom zamjeniti ovo malo tame koja te još prati.
A znaš i sama da se snovi ostvaruju, puno sporije od noćnih mora, ali se ostvaruju!
Nasmijala se, obrisala suze, zagrlila me i rekla hajmo!
